|
Zaista sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Od Njega pomoći, oprosta i upute tražimo. Koga Allah uputi na pravi put on je doista upućen, a koga Allah u zabludi ostavi niko mu ne može na pravi put ukazati. Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed a.s., njegov rob i Poslanik kojeg je poslao kao donosioca radosnih vijesti i kao opominjača. Neka je salavat na njega, njegovu časnu porodicu, njegove ashabe kao i na sve one koji ih slijede u dobru do kijametskog dana. Draga braćo i sestre u imanu i islamu. U srijedu 28.02. je održan seminar imama za područje Baden-Württemberga u mjestu Baden-Baden. Na tom seminaru se govorilo o samo jednoj tački i jednoj temi koja je bitna kako za nas imame tako i za roditelja i našu djecu. Na tom seminaru smo raspravljali o vjeronauci, načinu njenog izvođenja, problemima sa kojima se susrećemo kao i konkretnim rješenjima za prevazilaženje tih problema. Ali prije nego počnem govoriti o ovoj veoma bitnoj temi htio bih da upoznam sve naše džematlije sa jednom odredbom koja važi za sve imame koji rade pod kapom rijaseta islamske zajednice Bosne i Hercegovine. Naime prisustvovanje imama seminarima je obavezno i dolazak imama i prisustvo na seminarima je dio radnog dana. Ovo ističem zato što se neki pitaju zašto imami moraju da odlaze na seminare smatrajući takvu vrstu rada bespotrebnim. Upravo jedan ovakav seminar gdje se raspravlja o bitnim stvarima za svaki džemat pokazuje koliko su nam ovakva druženja i sastanci potrebni. Vrijeme u kojem djeluje jedan imam danas nije isto kao prije 20 ili 30 godina kada je imam bio mala, sitna figurica, uglavnom slabo situirana bez nekog većeg društvenog značaja. Danas imam ima daleko veći značaj kako kod nas u Bosni ali još više ovdje u dijaspori, zato ne možemo porediti ta dva vremena i kada čitav svijet hita ka budućnosti mi se vraćamo u prošlost, u kojoj su bilo kakvi seminari i druženja imama bila pod budnim okom SUP-a, milicije i drugih doušnika. Nakon ovog kraćeg uvoda želio bih da progovorim na našu današnju temu koja nosi naziv «Vjeronauka, naša budućnost». Kada pogledamo malo unazad u historijat ovoga džemata vidjećemo da je prvi razlog nastanka ovog džemata bio upravo zbog vjeronauke. Džemat Ulm je u to vrijeme prvo bio ogranak u kojem se izvodila vjeronauka da bi kasnije postao zaseban džemat, a i mnogi drugi džemati širom dijaspore dijele istu sudbinu. Učiti o našoj predivnoj vjeri islamu je farz. Kaže Allahov Poslanik s.a.v.s.,: Traženje nauke je farz svakom muslimanu (i muslimanki). Prva objava znamo da je bio imperativ Muhammedu s.a.v.s., da uči, čita i proučava. Dakle, traženje znanje jeste i morao bi biti za sve nas farz. Ne smijemo sebi dozvoliti jednu kobnu grješku koja vuče cijeli ummet u propast, a to je da se zadovoljimo naučenim nivoom i da stavimo tačku na svoje učenje. Narodna poslovica glasi: «Čovjek se uči dok je živ». Mnogi od nas su naučili par sura iz Kur'ana i na tome su stali pravdajući se kako ne mogu više ništa da nauče, a da li je to doista tako ili je stvar naše lijenosto Allah najbolje zna. Kako bi znanje ostalo sačuvano od zaborava sa njim treba još kao dijete započeti. Arapska poslovica glasi: العلم في الصغر كالنقش قي الحجر. «Znanje u mladosti je kao uklesvanje u kamenu». Zbog tog razloga sa vjeronaukom se počinje od malih nogu. Danas se vjeronauka kod nas uči na raznim mjestima počevši od džamija, obdaništa, škola, medresa, fakulteta i dr. Ali i pored svega najznačajniju ulogu zauzima vjeronauka koja se sprovodi u džamiji. Da bi taj vid vjeronauke funkcionisao i da bi polučio željene rezultate sve tri komponente sačinjene od imama, tj. muallima, djeteta, i roditelja moraju da funkcionišu i da ispunjavaju svoju dužnost. Ako muallim prvi zakaže to će se odraziti i na ostala dva dijela ove komponente, ali isto tako ako dijete ne uči i ne obnavlja zadanu materiju brzo će zaboraviti, a roditelji ako ne budu budno bdjeli nad djetetom i pratili njegove vjerske aktivnosti desiće se da da će sve ono što se naučilo pred efendijom pasti u zaborav. Ono što želim ovdje svima nama da poručim jeste da ozbiljno pristupimo odgoju naše djece, a pogotovo vjerskom, jer samo vjerski odgojeno dijete neće svom babi niti majci ružne riječi govoriti, niti će smatrati roditelje starim namještajem koji mu samo smeta niti će ih ostaviti onda kada im njegova pomoć bude najpotrebnija. Činjenica je da pojedini roditelji ne pristupaju vjeronauci kao drugim aktivnostima kao npr. fudbalu i fudbalskim utakmicama gdje se ne smije desiti da dijete propusti koji turnir, ali vjeronauku može. Ne otići na trening bi bilo neoprostivo, ali ne doći u džamiju i nije tako strašno. Svi mi smo odgovorni za našu djecu bilo da smo roditelji bilo da smo nene i dede, jer nekada oni mlađi ne znaju ono što znaju stariji. Mlađi bračni parovi možda još nisu vratili se islamu, ali dedo ili nena jeste, zato je naša dužnost da povedemo o tome računa i da ne dozvolimo da nam djeca odrastaju ne znajući ni ko su ni šta su. Putem vjerskog odgoja gdje dijete uči šta je dozvoljeno, a šta zabranjeno, dijete se ustvari priprema za život koji ga očekuje priprema se za budućnost, zato vjeronauka jeste i mora biti naš prioritet. Da bi znanje koje dijete stiče pred svojim imamom ostalo i kako ne bi palo u zaborav veoma je bitno da roditelji prvi sprovode u praksu ono čemu se učimo u džamiji. Dešava se slučajeva da roditelji dovode svoju djecu na vjeronauku, ali uopšte ne klanjaju, ili čak pošalju dijete u džamiju, a oni ostaju da sijede i kahvu ispijaju. Ako dijete ne klanja uz svog babu ili majku kod kuće, teško da će mu namaz postati osnova života. U onim porodicama gdje se oba roditelja pridržavaju islama, gdje se redovno klanja, oni ne dozvoljavaju da im dijete krene u školu prije nego li sabah obavi, to je ispravan odgoj, i tako treba našu djecu da odgajamo. A koliko nas to čini? Koliko nas naređuje svojoj djeci namaz da obavljaju? Koliko nas čuva sebe i svoju porodicu od džehennemske vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti? Nakon, detaljnije analize, možemo zaključiti da najčešći problemi sa kojima se imami susreću su sljedeći. Neredovnost djece na vjeronauci. Jezička barijera i slabo poznavanje bošnjačkog jezika. Skučenost vremena kao i neadekvantnost i slaba opremljenost učionica, i dr. Trenutno što se tiče uvođenja islamske vjeronauke u školama ovdje u Njemačkoj je još daleko. U nekim pokrajinama kao u npr. u Berlinu vjeronauka se održava. Na našoj regiji ove godine je u nekoliko škola uveden pilot projekat koji će trajati četiri godine, a nakon toga će se donijeti odluka za uvođenjem vjeronauke u svim školama. Ako doista do toga dođe za nas bi uvođenje vjeronauke dosta značilo, jer bi time bilo omogućeno svoj našoj djeci da nauče o svojoj vjeri islamu. Molim Allaha da nas poduči onom što ne znamo, i učini da se okoristimo onim što smo naučili, pomozi nam Gospodaru naš da našu djecu odgojimo u duhu islama i da budu dobri i vrijedni mumini i muminke. Amin.
|
|
|||||||||||||||||||||||||||
