|
Hasan El-Basri je prvak svih tabiina, a tabiini su generacija koja dolazi odmah poslije ashaba. Rođen je u kući Ummu Seleme jednoj od žena Allahovog Poslanika od koje je naučio Kur'ani Kerim i mudrost tj. Sunnet Allahovog Poslanika s.a.v.s. Mali Hasan je rastao u atmosferi koja je još uvijek zračila svježinom, mirisom i sjajom vjerovješnistva, napajao se sa pitkih i bistrih izvora čiste vjere kojih su sobe majki pravojernih bile prepune i istovremeno u džamiji Allahova Vjerovjesnika.s.a.v.s pohađao je školu islama, gdje su učitelji bili najugledniji i najpoznatiji ashabi poput Osmana ibn Affana, Alije ibn Ebu-Taliba, Ebu Musaa el Ešarije, Abdullaha ibn Omera, Abdullaha ibn Abasa, Enesa ibn Malika, Džabira ibn Abdullaha i još mnogo, mnogo drugih. Međutim pored svih Hasan je od njih najviše zavolio vladara pravovjernih Aliju ibn Ebu-Taliba r.a.. Dječaka je divila njegova čvrstina u vjeri, predanost ibadetu, odricanje od ovoga svijeta i njegovih ukrasa i prosto ga očaravala njegova vještina govora čija je svaka riječ zračila dubokom mudrošću, jezgrovitošću, vrvila poukama i probadala srca. Kad a je Hasan napunio 14 godina života zajedno sa svojim roditeljima preselio se i nastanio u Basri. Otuda je i po Basri i dobio nadimak El-Basri i kroz historiju ostao poznat kao Hasan El-Basri.
Basra je,
dok je u njoj bio imam Hasan El-Basri, bila jedna od najvećih tvrđava
znanja u cijelom islamskom carstvu. Njena glavna džamija bila je uvijek
krcata ashabima i poznatim tabiinima koji su se tamo doselili ili
nastanili. Svaki njen kutak, ne samo unutra, već i vanjsko dvorište vrvili
su od mnogobrojnih halki u kojima se tražilo i molilo znanje svih vrsta.
Njegova predavanja toliko su bila dirljiva da su razmekšavala i najokrutnija srca i kod slušalaca izazivala suze. Svi su željeli čuti njegove mudre misli koje su plijenili srce i napajati se čistoćom njegova života. Ime Hasana el-Basrija ubrzo se pročulo širom islamskoga svijeta i o njemu su se počeli raspitivati, i vladari i namjesnici . Od Halida ibn Safvana se pripovjeda da je rekao:
“U Hiri sam
se susreo sa Meslemom Ibn Abdul Melikom, pa me je upitao: - Zapovjedniče, Allah ti dao svako dobro- odgovorio sam – Ja ga doista dobro poznajem jer sam mu prvi komšija i redovno posjećujem njegova predavanja i mislim da ga u Basri niko ne zna bolje od mene. -Dobro, pričaj mi onda o njemu – zamolio je, pa sam mu rekao: - To je čovjek kod koga je isto ono što u sebi krije i što javno iznosi i kod koga nema razlike na jeziku i na djelu. Kada od drugih traži da se čini dobro prvo polazi od sebe, a kada traži da se ne čini ono što ne valja prvi je koji to ostavlja. Neovisan je o drugim ljudima i ne priželjkuje ništa što oni imaju, a drugi se njemu obraćaju i od njega traže ono što on ima. Na to je Mesleme rekao: –Halide, dosta je, s tim si sve rekao. Kada je Hadžadž Ibn Jusuf es-Sekafi preuzeo vlast nad Irakom, osilio se i nad mnogima počeo činiti nasilje, Hasan El-Basri bio je jedan od rijetkih koji se suprostavio njegovoj tiraniji i javno među svijetom govorio o njegovim zlodjelima i u lice mu rekao istinu.
Slušajući ga kako u tom smislu nastavlja govoriti jedan od prisutnih, bojeći se Hadžadžove osvete, prišao mu je i da drugi ne čuju rekao: -Dosta je Ebu Seide, dosta je! … Pa mu je Hasan odgovorio: -Allah je od učenih uzeo obavezu da će istinu svijetu objašnjavati i da je ni od koga neće skrivati!
Ugledavši
ga takvog Hadžadžu je ulio toliko strahopoštovanje prema sebi da mu je
samo rekao: Kada je Hasan sjeo i namjestio se, Hadžadž se prema njemu okrenuo i počeo postavljati neka pitanja vezana za vjeru, a Hasan mu smireno, sigurno, ubjedljivo i sa puno umijeća i rječitosti na svako od njih odgovarao.Dok mu Hadžadž na kraju nije sam priznao: -Ebu Seide, takvog učenjaka kao što si ti nisam vidio! Zatim je zatražio da mu donesu najljepši miris, namirisao mu bradu i sa najvećim poštovanjem ga ispratio. Kada je Hasan od njega izašao, za njim je izašao Hadžadžov lični stražar koji je to sve gledao i upitao ga: - Ebu Seide, znaš li da te je Hadžadž bio pozvao sa drugačijom namjerom nego što je sa tobom postupio? Kada si ušao i ugledao sablju, kozu i dželata vidio sam da si nešto u sebi proučio. Hoćeš li mi reći šta si tada izgovorio? Na to mu je Hasan rekao: - Izgovorio sam: O, Ti, koji me u dobru blagodatima obasipaš i u nevolji od zla čuvaš, učini da njegov bijes po mene bude blag i spasonosan, kao što Si učinio da Ibrahimu vatra bude hladna i spasonosna. Tako ga je Allah zaštitio od ovog zulumćara. Ovo je samo početak kazivanja o Hasan El-Basriju, ako Bog da naredne hutbe ću vam govoriti o njegovm vazu kojeg je održao u Basri ne bi li se i mi okoristili njegovim mudrim riječima. Amin.
Vaz Hasan El-Basrija o svojstvima pravog muslimana II dio
Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Hvala Allahu koji nas je učinio svojim robovima, koji nam je ukazao na pravi put i koji nas izvodi iz tame na svjetlo. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika na najboljeg Allahova roba, Muhammeda s.a.v.s., na njegovu porodicu, na ashabe i na sve one koji ih slijede u dobru do kijametskog dana. Draga braćo u imanu i Islamu, cijenjene sestre, djeco i omladino, Nakon što sam na prošloj hutbi govorio o najpoznatijem tabiinu Hasan El-Basriju, danas ću započeti govoriti o njegovom vazu kojeg je održao prije više od 1300 godina okupljenim vjernicima u džamiji nakon džume namaza. Pripovijeda Seleme ibn Amir: «Jedanput smo klanjali džumu sa Hasanom, pa pošto završismo, okupismo se oko njega, a on zaplaka.» Zašto plačeš? Rekosmo mu mi, a on još više zaplaka , zatim poče: «A kako i ne bih plakao? Kada bi nam se na vrata ove džamije pomolio jedan od drugova Božijeg Poslanika a.s., ne bi od Islama među nama poznao ništa osim ovu našu kiblu, kuda se u namazu okrećemo...» Zastaćemo malo kod ovih riječi kako bi ih proanalizirali. Hasan El-Basri se obraća poslije džume namaza onima koji su sa njim klanjali namaz. Zatim, obraća se generaciji koja dolazi odmah poslije ashaba i njima govori da ashabi ne bi prepoznali od njihovog Islama ništa osim kible prema kojoj se okreću. Kada je takvo stanje sa njima šta onda reći za nas? Šta bi ashabi prepoznali od našeg Islama? Možda bi poznali samo imena i ništa više. A kako li je tek stanje sa onima koji čak nemaju ni kible, koji se ne okreću ka njoj niti ikako klanjaju. Da bi nam bilo što jasnije ovo njegovo alarmantno obraćanje poslušajmo dalje šta on kaže. «Oh, oh! Prazne želje su uništile svijet. Govora ima, ali djela malo; znanja ima, ali strpljivosti nema; vjerovanje postoji, ali čvrstog uvjerenja nema...» Sada nam je malo jasnije zašto Hasan ovako govori, jer ono čega nije bilo u njegovo doba jesu djela, bilo je onih koji puno pričaju, ali koji nisu radili ono što govore. Bilo je čak i onih koji su znali, ali pored znanja nisu imali sabura. Kao što je bilo onih koji su bili vjernici samo na jeziku, a na djelu ih nije bilo nigdje. Ovaj fenomen koji je još više prisutan u našem vremenu Hasan objašnjava na sljedeći način. «Šta je to? Ja vidim ljude, ali ne vidim pameti. Čujem šum, ali ne vidim druga. Ovaj svijet je unišao u vjeru, pa izašao. Znaju šta je dobro, ali ga djelom niječu. Znaju šta je haram, ali ga djelom dozvoljavaju. Vjera im je samo na jeziku. Upitaš jednog od njih da li vjeruje da će za djela račun polagati, a on ti odmah odgovori da vjeruje. Kunem se Gospodarom Sudnjeg dana, da laže...» U današnje doba ćemo naći mnogo onih koje Hasan spominje, jer doista ima mnogo onih koji tvrde da su vjernici, da će pred Allahom račun polagati, ali pored svega toga njihova djela govore suprotno. Kaže da vjeruje u Allaha, a nema namaza. Kaže da voli Allaha a ne posti Ramazan. Kaže da žudi za Džennetom, a ne priprema se za njega, ne čini dobra djela koja će ga u njega uvesti. Kaže da je smrt istina a ne priprema se za rastanak sa ovim svijetom. Šta reći drugo za takvoga nego isto ono što je rekao Hasan El-Basri a to je da laže. Laže samog sebe i obmanjuje, a Allaha ne može prevariti. Ako čovjek ispravno vjeruje u Allaha onda taj njegov iman mora dati svoje lijepe i ukusne plodove, onda se vjernik okiti svojstvima koje Hasan El-Basri navodi u svom vazu kao svojstva pravog muslimana. Poslušajmo dalje šta on kaže u pogledu ovoga. «Od svojstva pravog muslimana je: snaga uz vjeru, odlučnost uz blagost, vjerovanje uz čvrsto uvjerenje, znanje uz blagost, blagost sa znanjem, pamet uz blag postupak, otmjenost u siromaštvu, umjereno vladanje u bogatstvu, milost prema potištenu, darežljivost na pravom mjestu i pravednost uz ustrajnost». Pravi musliman treba da bude snažan i odvažan, a izvor toj njegovoj snazi treba da bude njegova vjera. Hazreti Omer je rekao: «Mi smo narod koje je Allah uzdigao, učinio snažnim, putem Islama, i ko god bude tražio tu snagu, ugled i čast u nečem drugom mimo Islama. Allah će ga poniziti. Ovo nam objašnjava današnje stanje Ummeta. Islamski Ummet nema snage jer nema istinskog Islama koji daje tu snagu. Nema istinskih, pravih mu'mina koje krase navedena svojstva. Veliki broj današnjih muslimana nema istinskog imana, nema znanja, nema blagosti, nema otmjenosti u siromaštvu niti pozna granice rasipništva u bogatstvu, i što je najgore ponestaje pravednosti pa čak i u islamskim zemljama. Dalje nastavlja Hasan te kaže: «Musliman pravi neće učiniti nasilje ni onome koga mrzi, niti će se ogriješiti pomažući onoga koga voli. Musliman pravi ne ogovara, ponižavajući drugog ne namiguje; ne istražuje mahana; u besposlicu ne govori; bez svrhe se ne zabavlja i ne igra; ne prenosi riječi; ne traži ono što nije njegovo; ne poriče istine, makar se i njega ticalo; ne prelazi granice u isprici; ne sveti se kad nekoga nesreća pogodi; niti se veseli kad neko nešto pogriješi». Pravi musliman neće učiniti nasilje ni onome koga mrzi, a kako tek onda da učini nasilje onome koga voli i poštuje. Prisjetimo se Allahova Poslanika s.a.v.s., koji nikome nije nasilje činio, čak je i onom židovu koji mu je svaki dan bacao trnje i smeće po putu kada bi išao u džamiju došao i posjetio ga kada se ovaj razbolio. Mogao je da zadovoljno protrlja ruke i da se smije njegovoj nesreći, međutim Poslanik to nije učinio, nije se svetio kada nekoga nesreća pogodi. Jesmo li mi takvi? Kamo sreće da jesmo. Kod nas možemo više naći negativnih nego li pozitivnih primjera. Tako ako nekoga nesreća zadesi, a mrzimo ga mnogi kažu: E neka mu je tako, to je i zaslužio. Radujemo se tuđoj nesreći čak više nego sopstvenoj sreći. Ako ovako postupamo to ukazuje da svoj ahlak još nismo usavršili. Kakav treba da bude pravi musliman? Hasan El-Basri nam dalje kazuje: «Pravi musliman je ponizan i skrušen, kad je u namazu, on žuri da se Bogu klanja. Riječi njegove su pravi lijek; stpljivost njegova je pobožnost; šutnja njegova je razmišljanje; razmatranje njegovo je pouka. Druži se sa učenim ljudima da nauči, među njima šuti da ne pogriješi, a kada govori, govori da se okoristi. Ako pravi musliman učini nešto što je dobro, on se veseli, a ako pogriješi, traži oprosta; ako ga pak prekori, on opet od njeg zadovoljstvo traži. Ako ga neko ludo ispsuje i izgrdi, on se opet blagim pokaže. Kad mu se nasilje učini on se strpi i opet pravedno postupa. Ne utječe se drugom osim jedinom Allahu, ne traži pomoć osim od jedinog Allaha. Pravi je musliman među ljudima dostojanstven, a u osami sa Allahom zahvalan. Zadovoljava se nafakom, zahvaljuje se na udobnosti, a strpi se u muci. Ako sjedne sa onim, koji su zaboravili Allaha, on se Allaha sjeća, a ako sjedne sa onima koji se Allaha sjećaju, on traži oprosta za svoje grijehe. Zatim je Hasan rekao: «Ovakvi su bili Alejhisselamovi drugovi jedan po jedan sve dok nisu pomrli. Ovakvi su bili vaši dobri preci. Vaše stanje se izmjenilo zato što ste vi svoj postupak promijenili. Zatim je proučio ajet:
«Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni svoj postupak, a kad Allah htjedne jedan narod (radi grijeha) kazniti, niko te kazne ne može odbiti i niko im ne može osim Allaha pomoći». Draga braćo i cijenjene sestre, ovaj vaz iako je održan prije 1300 godina i danas je vrijedan i savremen. Za nas je danas još vredniji, jer smo mi kudikamo više zaostali iza onih muslimana kojima je bio namijenjen. Treba iz duše biti musliman. Treba vršiti vjerske dužnosti, kojima je svaki musliman zadužen, a ne samo pričati, jer od prazne priče nema ništa. Treba raditi i svojim djelima pokazati Islam, živi Islam u praksi. Islam u našoj svakodnenici, a ne samo pokazati Islam u džamiji. Trebamo se truditi da se okitimo svim navedenim pozitivnim svojstvima pravog muslimana, i svim silama se truditi da eliminišemo iz svojih srca sve ono što je negativno i što Allah Uzvišeni ne voli. Ako tako učinimo onda se možemo nadati pomoći od Allaha koju je obećao muslimanima rekavši: «Dužnost je moja da pomognem prave vjernike». Gospodaru naš, ti popravi nas i naše stanje, popravi stanje naše djece i omladine, stanje naših majki i sestara, uputi nas ka pravom putu, putu Islama, sačuvaj nas zablude, grijeha i svega onoga s čim Allah nije zadovoljan. Amin.
|
|
|||||||||||||||||||||||||||
Hvala
Allahu Gospodaru svih svjetova. Hvala Allahu koji nas je učinio svojim
robovima, koji nam je ukazao na pravi put i koji nas izvodi iz tame na
svjetlo. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika na
najboljeg Allahova roba, Muhammeda s.a.v.s., na njegovu porodicu, na
ashabe i na sve one koji ih slijede u dobru do kijametskog dana.
