|
Nalazimo se u novoj 1429 hidžretskoj godini. Od momenta kada je Allahov Poslanik s.a.v.s., učinio hidžru iz Mekke u Medinu prošlo je 1429 godina. Upravo je ona uzeta kao momenat od kojeg muslimani računaju godine. Nije uzet datum rođenja našeg Poslanika a.s., niti je uzet datum njegove smrti, jer nijedan od ovih događaja nije imao takav ogromni značaj kao što je to bila hidžra. Poslije hidžre islam je izašao iz ilegale iz tajnog načina djelovanja ka javnom. Poslije hidžre islam je svakodnevno jačao, povećavao se broj muslimana, udarali su se temelji novoj zajednici, novoj državi koja će biti bazirana na Allahovom zakonu. Hidžra je u svakom slučaju označila prekretnicu za islam i muslimane. Iako su muslimani napustili svoju domovinu, iako su ostali bez svoje zemlje, iako su ostavili svoj imetak i bogatstvo, Allah im je zbog njihovog iskrenog odnosa sve ono što su imali višestruko vratio. Prvu stvar koju je Poslanik s.a.v.s., učinio nakon dolasku u Medinu jeste izgradnja džamije, što nam govori koliki značaj ima džamiju u islamu. Svaka zajednica se mora za nešto vezati bilo to za ličnost, instituciju ili organizaciju. Božiji Poslanik veže muslimane za jednu instituciju koja neće nikada propasti, veže njihova srca za džamiju koja će biti centrom života svih muslimana. Doista kod vjernika džamija zauzima centralno mjesto i ne može da zamisli život bez nje. Zato je Božiji Poslanik s.a.v.s., kada je došao u mjesto Kuba’ gdje je ostao četiri dana sagradio džamiju. Nije to bila džamija sa čvrstim zidovima, od cigli, blokova, maltera i betona, bila je to jednostavna građevina od zemlje, prušća i lišća, sedžda se na zemlji činila tako da su ashabima ostajali po licima tragovi od zemlje, ali je i pored svega toga ta mala džamija odisala snagom i čvrstinom kao da je od čelika izlivena i njeni zidovi iz dana u dan su postajali sve tješnji i tješnji. Došavši u Medinu Resulullah pušta svoju devu da klekne gdje ona hoće, jer na onom mjestu gdje ona klekne biće sagrađena džamija. Prvi korak, prvi ulazak u Medinu, nema svraćanja kod ovog ili onog da se odmori, da se okrijepi, nema predaha sve dok se ne odredi lokaciji džamiji. Resulullah nije dozvolio ni jednog momenta da muslimani budu bez svog orjentira, da budu izgubljeni da ne znaju kuda da se okrenu. Teško li onome ko izgubi taj orjentir u svome životu, a nažalost imamo prilike vidjeti ljude koji ovdje žive po dvadest i trideset godina i ne znaju u svom stanu na koju stranu treba da se okrenu, ne znaju gdje se nalazi kibla. To su doista izgubljeni ljudi kojima centar života nije džamija niti Allahovo zadovoljstvo. Džamija Božijeg Poslanika s.a.v.s., je postala pravim centrom duhovnog, političkog, vojnog i kulturnog života. Ako si bilo koga tražio znao si da ćeš ga zasigurno naći u džamiji, jer su ashabi počeli smatrati munafikom i misliti loše o onome ko nije dolazio na zajednički namaz. A šta bi tek ashabi pomislili o današnjim muslimanima koji imaju džamiju odmah pored svoje kuće, ezan uči i poziva na namaz na spas, a on nemaran kod kuće sjedi, jede i pije, pa čak te namaze ni kod kuće ne klanja. Ashabi su dobro shvatili da bez džamije nema opstanka te da ni jedan musliman ne smije biti a da ne zna za džamiju. Džamija je institucija koja će zasigurno opstati, ali kada i kako. Opstaće samo onda kada bude dovoljno njenih nosilaca i sve do onog momenta dok nama bude stalo do džamije i dok ona bude centrom naših života. Pred nama je draga braćo jedan veliki izazov, daleko veći nego što je bio 1999 godine kada smo kupovali ove naše prostorije, jer smo onda tražili krov nad glavom, jer smo morali naći novi prostor za našu džamiju. Kada se pristupalo samom tom projektu kupovine ovog objekta bilo je onih koji su bez imalo sumnje podržali tu incijativu i koji nisu ni jednog momenta sumnjali u njen uspjeh. Bilo je i onih koji su razbijali tu akciju govoreći da nam takve investicije ne trebaju. Bilo je i onih koji su davali i svoj imetak, i svoje slobodne vrijeme, i svoj trud i rad, koji su željeli da ostvare svoj cilj, a to je da imamo svoju džamiju. Molim Allaha da ih sve redom nagradi svojom predivnom nagradom. Oni koji su bili sudionici 1999 godine kada su se kupovale ove prostorije to još bolje znaju. Bez obzira na neslaganje kojeg je bilo i kojeg će uvijek biti Allahu hvala mi smo postali vlasnici ovog objekta. Cilj koji smo sebi zacrtali uz Allahovu pomoć mi smo ostvarili. Mi idemo ako Bog da dalje, ne smijemo na ovome stati. Mi imamo pred sobom novi cilj kojeg svi zajedno namjeravamo ostvariti. Sudeći po odgovorima koji nam dolaze možemo reći da ponovo imamo one koji žele da pomognu ovaj projekat, koji su spremni da postanu vakifi ove naše džamije. Vjerovatno ima i onih koji možda ne mogu pomoći, a ima i biće i onih koji ne žele da pomognu kao što je bilo i 1999 godine. Svako ima svoje razloge ali bi bilo lijepo čuti te razloge i komentare. Ako nešto nije u redu sa planom, plan se može izmjeniti. Ako ima drugih problema i još boljih prijedloga trebamo ih iznijeti jer sve se uz dogovor može učiniti. Budimo braćo draga konstruktivni. Ako imamo kakvih ideja iznesimo ih. Svake nedjelje poslije podne namaza imaćemo priliku da čujemo najnovije informacije glede naših povratnih informacija, da vidimo kakav je odziv koliko ima onih koji žele da podrže ovu incijativu a koliko koji to ne žele, da se savjetujemo, jer ovo jeste i treba da bude naš zajednički projekat. I još bih jednu poruku uputio onima koji ne žele ili koji ne mogu pomoći adaptaciju naših prostorija da ne razbijaju one koji to žele, jer vam je to poput davanja sadake, ako imaš novaca onda daj, ako nemaš ili ne možeš dati onda ne prigovaraj, jer Allah Uzvišeni kaže: „Lijepa riječ je bolja od sadake koju prati prigovaranje…“ Braćo draga, mi nismo jedini džemat koji se suočava sa ovim problemima. Mnogi džemati bilo to turski ili bošnjački ili albanski ulaze u slične projekte. Pogledajmo naše komšije turke čija investicija je duplo veća nego naša, ali oni idu dalje, rade i uz Allahovu pomoć će ostvariti svoj cilj. Zar su oni bolji od nas? Zar to oni više vole islam nego mi? Zapitajmo se gdje leži stvarni problem… Jesmo li možda postali nemarni prema vjeri? Je li nam svejedno što zidovi naše džamije pucaju na sve strane, što opada farba, što nemamo mjesta za odmor, što nam je hladno, što nam fali ovo ili ono? Ja mislim da nije i da nikome ko dolazi ovdje nije svejedno nego naprotiv znam i ubjeđen sam da mi svi želimo da nam bude bolje, da džamija bude džamijom, kafeterija toplom prijatnom i ugodnom, da djeca imaju svoj pravi Spielplatz (prostor za igru) sa raznim uređajima koja će privlačiti i njih i njihove roditelje, da omladina ima svoj prostor sa svim uređajima, kompjuterima, projektorom i ostalim, da naše hanume imaju gdje sjesti i na miru porazgovarati, da imamo višenamjensku salu za razne prezentacije i kulturno umjetnička zbivanja. Zar to ne želimo??? Ne mogu zamisliti da to neko ne želi, da ne želi napredak, boljitak za sve nas. Ako smo svjesni onoga što hoćemo i što želimo, mi ćemo to ako Bog da uz Allahovu pomoć i ostvariti. Zato naglašavam nama svima dobro poznati kuranski imperativ: “Svi se čvrsto držite Allahovog užeta i nikako se ne razjedinjujte.” Budimo konstruktivni. Savjetujmo se. Dogovarajmo se. Iznesimo samo ono što će koristiti nama i našoj zajednici. Čuvajmo se ogovaranja i spletkarenja, jer i jedno i drugo je težak grijeh. Imajmo na umu hadis Allahovog Poslanika s.a.v.s., gdje kaže:“Nećete ući u džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se ne budete voljeli.” Molim Allaha Uzvišenog da nam ova 1429 godina koja je pred nama bude bolja od prethodne, da nas Allah učvrsti svojom snagom i moći na putu dobra, da nam pomogne da svaki onaj cilj koji vodi njegovom zadovoljstvu ostvarimo, i da nam pomogne da izgradimo ovu našu džamiju. Amin
|
|
||||||||||||||||||||||||||
Hvala
Allahu Gospodaru svih svjetova. Hvala Allahu na nimetima kojima nas
svakodnevno oba
DINO
UCI HARFOVE
