|
Draga braćo i sestre, naša djeco i omladino. Kad god nam se primakne mjesec juli postane nam farz da se prisjetimo šta se 11. jula 1995 godine dogodilo u takozvanoj zaštićenoj zoni Srebrenica. Da draga braćo i sestre, prisjećanje na holokaust kroz koji je prošao bošnjački narod u toku nedavnog rata je za nas koji smo ostali živi farz. Jer ako se ne budemo toga sjećali i o tome govorili može nam se ponoviti još ko zna koji genocid u našoj krvavoj historiji. Moramo govoriti o stradanju, o patnjama, o svirepim ubistvima i prenositi to saznanje sa koljena na koljeno. Moramo govoriti o Srebrenici o patnjama i mukama Srebreničkog naroda koji je bio prepušten na milost i nemilost pobješnjelih nemani. Kako ne govoriti kada se svake godine ispraćaju posmrtni ostaci onih koji su poslije deset godina pronađeni u nekim novim masovnim grobnicama. Ove godine će se ka Potočarima ispratiti još 500 posmrtnih ostataka Bošnjaka i Bošnjakinja. To su bile nečije majke, nečije sestre, to su bili nečiji roditelji, babo ili majka, to su bila nečija djeca. To su bili ljudi koji su nekada živjeli u mjestu zvanom Srebrenica.
Zašto moramo govoriti o Srebrenici??? Moramo jer iako je rat prestao, iako se ne čuju fijuci metaka, detonacije granata, šteketanje pamova i patova, i dan danas ima onih koji su spremni za još jednu krvavu reprizu. I dan danas ima onih koji bi ponovo da kolju, da pale i da ubijaju sve ono što nije srpsko.
Nedavno se na internetu pojavila jedna četnička pesmica koja nosi naziv: “Da koljemo”. Iznijeću vam dio te pesmice da vidite o čemu se radi. U ovoj pesmici nepoznati srpski koljač kaže sljedeće:
Srebrenica mesto moje drago Nikada u životu nisam bio tamo Ali za to mesto mene nešto veže Tamo muslimanu vrat se nožem reže
Za Srbiju brate a s verom u boga Srebrenica mesto ponosa srpskoga Zbog srpskog junaka našeg Radovana Tamo braćo više nema muslimana
Sedam hiljada ili malo više Odža tamo braćo više i ne riče Srušili smo njihove džamije i kule Zavili u crno sve njihove bule…
Ovo je samo jedan mali dio mržnje koju pojedinci javno iskazuju, a šta li se krije u njihovim prsima to samo Allah zna. Zasigurno da je gore i mračnije nego što li ova pjesma ovako otvoreno govori. Kaže Uzvišeni Allah:
“O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele; jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate.” (Ali Imran, 118) Podsjećanja radi moramo spomenuti šta se dogodilo našoj braći i setrama tih kobnih julskih dana. Samo za sedam dana jula 1995 g., je ubijeno i odvedeno 10748 ljudi uglavnom muškaraca, a ostatak bošnjačkog stanovništva je protjeran. Sva imovina je opljačkana i uništena. Na stotine Bošnjaka su srpski zločinci žive zakopali, a muškarce, žene i dječake su sakatili i klali. Djecu su zločinci ubijali na oči njihovih majki, a dede i nene su prisiljavali da jedu džigerice svojih ubijenih unuka. Zločinci su jednoj ženi odveli starijeg sina, a zatim su iz očevih ruku istrgli trogodišnjeg sina, zaklali ga, a potom prisilili majku da pije dječiju krv. Silovali su žene, djevojke pa čak i djevojčice. Nigdje nije srpski agresor bio tako brutalan kao u Srebrenici. Zamislimo samo braćo draga i sestre taj prizor kada odvajaju trogodišnje dijete iz babinog naručja, iz toplog babinog zagrljaja. Babo nemoćno pruža ruke pokušava da odbrani svoje dijete, svoj evlad, plod svoga srca, ali odmah dobiva kundak u glavu i onako okrvavljan dok leži sluša svoje janje malo kako ga doziva: Babo, nedaj me, babo spasi me, babo… dijete plače, doziva babu, otima se zapomaže dok ne sijevnu nož i dijete zakrklja, utihnu njegov glasić, oči ostaše širom otvorene, a glava se odvoji od tijela. La ilahe illellah. Svi smo Allahovi i Allahu se vraćamo. Ovo je samo jedan mali djelić kojeg sam pokušao da vam prikažem kako bi shvatili veličinu boli, tuge i jada kroz koji je prošao napaćeni narod Srebrenice. Idejni tvorac monstrouznog plana uništenja muslimanskog naroda Slobodan Milošević je otišao sa ovoga svijeta na drugi za njega zasigurno gori svijet. Njega će stići Allahova pravda, i on će dobiti ono što je zaslužio. Ostala su još dva kreatora, Ratko Mladić i Radovan Karadžić koji se skrivaju po kojekakvim jazbinama i za čitav svijet važe kao najveći ratni zločinci ovoga stoljeća, dok za veliki dio srpskog naroda oni su heroji. Zbog toga ponavljam jednu izreku koju je davno izrekao naš glumac Emir Hadžihafizbegović: “Bosanski narod je jedini narod koji bi trebao da se rađa sa dvije glave. Kada mu jednu odsjeku da ona druga može da vidi kako se ova prva kotrlja”. Zašto??? Da bi na taj način konačno shvatili da zaboravu ne smije i ne može biti mjesta. Iskoristite i ovaj godišnji odmor i posjetite Srebrenicu, posjetite Potočare, dođite na to šehidsko mezarje i proučite Fatihu svim našim rahmetlijama, zamolite Allaha da im se smiluje, da im oprosti njihove grijehe i da ih uvede u Džennet. Molim Allaha Uzvišenog da nas učini od onih koji će ga se stalno sjećati, koji neće nikada zaboraviti golgotu i stradanje svoje braće i setara kroz koju su prošli 11. jula 1995 godine. Amin.
|
|
|||||||||||||||||||||||||||
Hvala
Allahu Gospodaru svih svjetova. Neka je salavat i selam na najčasnijeg,
najodabranijeg, najpotpunijeg, najmoralnijeg i najboljeg Allahova roba,
Muhammeda s.a.v.s., na njegovu porodicu, na ashabe i na sve one koji ih
slijede u dobru do kijametskog dana.
