Zelite li da svake sedmice primate hutbu iz I.K.C. Ulm?
Posaljite mi e-mail sa sljedecim tekstom:Zelio bih da ubuduce primam hutbe putem e-maila.
Kliknite na ovaj link

Draga braco i cijenjene sestre, draga omladino.

Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Neka je salavat i selam na najcasnijeg, najodabranijeg, najpotpunijeg, najmoralnijeg i najboljeg Allahova roba, Muhammeda s.a.v.s., na njegovu porodicu, na ashabe i na sve one koji ga slijede u dobru do kijametskog dana.

Nedavno smo poceli govoriti o temi vezanoj za pretjerivanje u vjeri ili kako ga neki nazivaju vjerski ekstremizam. Poslije uvodnih napomena koje moramo imati na umu danas cemo govoriti o vidovima putem kojih se ispoljava ovo pretjerivanje.

Prvi znak ekstremizma je:

1.Pristranost u misljenju i to na takav nacin da se ne dozvoljava drugima da imaju svoje misljenje. Zatim krutost u shvacanju do te mjere da to onemogucava jasno vidjenje interesa ljudi, niti ciljeva islama, niti prilika vremena, niti mu pak, daje mogucnost da vodi dijalog sa drugima, pa da ono za sto se nakon toga odluci bude ubjedljivije i ispravnije.

Ono sto ovdje osporavamo sljedbeniku ovog pravca je ono sto smo osporavali i njegovim protivnicima i tuziocima, a to je pokusaj osporavanja misljenja drugog i njegovo anuliranje. Mi mu uistinu osporavamo to sto on osporava protivna misljenja i druge poglede, pa makar samo on imao pravo a drugi bili u zabludi.

Cudno je da medju ovakvima ima onih koji sebi dozvoljavaju da daju pravna misljenja o najtezim pitanjima i najzamrsenijim problemima onako kako ih oni sami vide, a ne dozvoljavaju savremenim teoreticarima, cija je to struka, pojedincima ili grupama, da daju pravna objasnjenja protivna onome sto oni misle. Ova krajnja pristranost kojom covjek potvrdjuje sebe a negira sve drugo, je ono sto uistinu vidimo kao znak pretjerivanja.

Ekstremista kao da ti kaze: “Moje je pravo da govorim, a ti treba da slusas. Moje je da rukovodim, a tvoje je da slijedis. Moje misljenje je istina i ne sadrzi greske, a tvoje je pogresno i neistinito”... Medjutim, na ovakav nacin on ni sa kime ne moze naci zajednicku rijec.

2.Trajno obavezivanje sebe i drugih onim cime Allah ljude nije obavezao

Od vidova vjerskog ekstremizma je i trajno obavezivanje sebe sa tezim, iako postoje olaksice, kao i obavezivanje drugih na to iako ih Allah nije obavezao. Nema prepreke da covjek bude strog prema sebi u nekim pitanjima i da uzme najteze u nekim slucajevima iz poboznosti ili opreznosti, ali nema potrebe da to bude njegovo stalno pravilo u svakoj situaciji kad on ima priliku da se posluzi sa olaksicom, koju on, medjutim, odbija i odbacuje.

Muhammed a. s. u tom smislu kaze: “Olaksajte a ne otezajte!” “Radujte a ne udaljavajte!”

te:“Allah voli da se koristi olaksica kao sto mrzi da se grijesi”.

a Allah o tome veli:“Bog vam zeli olaksati a ne zeli vam otezati...” (2:185)

Poznat je u ovom pogledu hadis koji glasi:

“Muhammed a.s. nikada nije bio u situaciji da bira izmedju dvije stvari a da se nije opredjelio za laksu, ako nije bila grijeh”.

Prihvata se da musliman bude strog prema sebi i da postupa po cvrstim odlukama, ostavljajuci povlastice i olaksanja, ali ono sto se od njega ne prihvata je da obavezuje druge ljude na to.

Jedno od najizrazenijih svojstava Poslanika je da:

“...dozvoljava im lijepe stvari, a zabranjuje ruzne, i dize s njih njihove terete i okove koji su bili na njima...” (7:157)

Muhammed a.s. je bio covjek koji je najduze klanjao kada je klanjao sam, cak i kada je klanjao nocu toliko je dugo stajao na kijamu da su mu stopala oticala, dok je skracivao kada je klanjao kao imam, pazeci na okolnosti i na razlicite sposobnosti kada je u pitanju ljudska izdrzljivost. Zato je rekao:“Ako jedan od vas predvodi svijet u namazu neka skrati, jer medju njima ima nemocnih, bolesnih i starih, a ako klanja sam neka dulji koliko hoce”. (Prenosi Buhari)

I zato je prigovorio Muazu kada je oduljio namaz u svojstvu imama:“Zar grijesis, Muazu” !?Ponovio je to tri puta.

Ovdje moramo malo zastati kako bi shvatili sta je to oduzivanje namaza kako neko ne bi pomislio da sve sto se uci mimo posljednjih deset sura je oduzivanje. Oduziti ucenje u namazu se odnosi na farzove gdje je dovoljno prouciti jednu suru ili nekoliko ajeta, dok je kod nafila pozeljno da ucenje traje duze nego obicno.

Strog odnos prema ljudima ogleda se u tome da ih pozivamo na odgovornost za sunnete i nafile kao da su farzovi i za mekruhe kao da su harami. Ne smijemo obavezivati ljude osim s onim na sto ih je Allah obavezao, a ono sto prelazi preko toga (sunneti i nafile) je stvar vlastitog izbora.

Dosta nam je ovdje hadis sto ga prenosi Talha ibn Abdullah, koji se nalazi u “Sahihu”, a odnosi se na beduina koji je pitao Poslanika za farzove, a Poslanik mu naveo pet namaza, zekat i post u toku ramazana (naravno uz sehadet i hadzdz), na sto je beduin upitao:

“Ima li jos nesto osim toga” ?Poslanik je odgovorio:“Ne, osim ono sto je dobrovoljno”.Krenuvsi beduin rece:“Tako mi Boga, ja na ovo necu nista dodati niti ista umanjiti”.Na to je poslanik rekao:“Ko zeli da vidi covjeka koji ce biti stanovnik dzenneta, neka pogleda ovog”.

U ovom vremenu nas prioritet je obavljanje farzova i izbjegavanje velikih grijeha, jer musliman iako cini neke sitne grijehe on ima dovoljno dobrih djela, poput pet namaza, dzume namaza, posta mjeseca Ramazana i drugih, koja brisu ove grijehe. Allah kaze: “Zaista dobra djela unistavaju ruzna” (11:114)ili“Ako se vi budete klonili velikih grijeha koji su vama zabranjeni, Mi cemo pokriti vasa hrdjava djela i uvesti cemo vas u plemenito mjesto”. (4:31)

3.Strogost gdje joj nije mjesto

Strogost koja se ne prihvata je ona koja nije na pravom mjestu i u pravo vrijeme, kao ona koja se javlja u neislamskim zemljama ili ona koja se ispoljava prema onima koji su tek presli na islam, ili pak , pri cinu pokajanja (tevbe). U svim ovim slucajevima mora se voditi racuna da se ne bude strog u sporednim i spornim pitanjima.

Kaze dr. Jusuf el-Karadavi: Imao sam priliku da se u Americi sretnem sa mladicima, pripadnicima jedne islamske zajednice, koji su u jednom islamskom centru vodili zucnu raspravu oko toga sto muslimani prilikom slusanja predavanja sjede na stolicama, a ne na hasuri ili serdzadi, te oko toga sto se pri sjedenju ne okrecu prema kibli, zatim oko toga sto nose pantalone a ne bijele galabije, sto jedu za stolovima a ne na podu itd. Ovakav nacin razmisljanja i ponasanja i to u srcu Sjeverne Amerike, veoma me rasrdio, pa sam rekao: Prece vam je da u ovom drustvu, koje se okrenulo materiji, pozivate vjeri u Boga i Njegovom postovanju, da upozoravate na postojanje drugog svijeta, da upucujete visokim vjerskim vrijednostima i skrecete paznju na zla u kojima danas plivaju materijalno razvijena drustva, a sto se tice obicaja i dopunskih stvari koje vjera preporucuje, njihovo vrijeme je nakon sto se obavezujuce i fundamentalne norme ucvrste i stabilizuju.U drugom islamskom centru vidio sam kako su digli buku i prasinu zato sto je u dzamiji prikazan dokumentarni ili edukativni film. Cuo sam ih kako govore:”Pretvorise dzamiju u kino-salu”! Izgleda da su ovi zaboravili da dzamija treba da sluzi i ovosvjetskim i onosvjetskim interesima muslimana, te da je dzamija u Poslanikovo doba bila mjesto propovjedanja vjere, drzavni kabinet i stub drustvenih aktivnosti. Nadam se da nije nepoznato danas nikome ono sto prenosi Buharija i drugi sakupljaci tradicije da je Poslanik dozvolio Etiopljanima da se igraju “igre bajoneta” usred njegove casne dzamije i da je dozvolio hazreti Aisi da posmatra tu igru.

Ja Rabb Ti nas ucvrsti na istini i pomozi nam da ostanemo na njoj. Amin

Pretjerivanje u vjeri i njegovi vidovi II dio

Draga braco i cijenjene sestre, draga omladino. Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Neka je salavat i selam na najcasnijeg, najodabranijeg, najpotpunijeg, najmoralnijeg i najboljeg Allahova roba, Muhammeda s.a.v.s., na njegovu porodicu, na ashabe i na sve one koji ga slijede u dobru do kijametskog dana.

Na prethodnoj hutbi smo govorili o vidovima putem kojih se ispoljava vjerski ekstremizam ili pretjerivanje. Spomenuli smo prva tri vida a to su: 1.Pristranost u misljenju, 2.Trajno obavezivanje sebe i drugih onim cime Allah ljude nije obavezao, i 3.Strogost gdje joj nije mjesto.

Danas cemo govoriti o sljedeca tri veoma bitna vida pretjerivanja u vjeri koja ponekad nazalost mozemo naci i kod samih sebe.

4.Surovost u kontaktu sa drugima, grubost u ponasanju i krutost u saobracanju sa ljudima, suprotno Allahovim i Poslanikovim uputama, takodje su znaci i vidovi ekstremizma. Allah nam naredjuje da Njemu pozivamo mudro a ne glupo, lijepom a ne grubom rjecju i da raspravljamo na najljepsi nacin:“Pozivaj putu tvoga Gospodara mudroscu i lijepim savjetom. I raspravljaj s njima kako je najljepse”! (16:125)

Allah opisuje Poslanika rijecima:“Dosao vam je Poslanik izmedju vas, njemu je tesko sto vi grijesite, a tezi da krenete (pravim putem) i prema pravovjernicima je milosrdan i milostiv.” (9:128)

Kao sto mu se obraca objasnjavajuci mu njegov odnos prema njegovim drugovima:“Zbog milosti Bozije ti si im blag, a da si bio grub i tvrda srca, oni bi se odvojili od tebe...” (3:159)

Kur’an samo u dva slucaja odobrava grubost i strogost:

(1)U borbi pri suprostavljanju neprijatelju, jer uspjesna vojna taktika nalaze cvrstinu i zapostavljanje osjecaja blagosti dok se rat ne okonca.

(2)U slucaju izvrsenja serijatskih kazni nad onima koji ih i zasluzuju, jer nema mjesta emocijama u izvrsenju Allahovih odredbi na Allahovoj zemlji: “Neka vas ne obuzima prema njima nikakva samilost (u izvrsenju odredbe) Bozije vjere, ako vjerujete u Allaha i Sudnji dan”. (24:2)

A kad je u pitanju islamski rad, onda nema mjesta krutosti ni grubosti. U jednom hadisu stoji:

“Allah voli blagost u svakoj stvari”u drugom:“Ko preporucuje lijepo, neka to cini lijepim”a u trecem: “Blagost ne udje ni u jednu stvar a da je ne ukrasi, a grubost ne udje ni u jednu stvar, a da je ne upropasti” .

Islamski rad ne moze nista upropastiti kao grubost ako bude njegov pratilac. Kroz islamski rad se nastoji prodrijeti u covjekov unutarnji svijet i od njega napraviti drugo bice po shvatanjima, osjecaju i ponasanju. Medjutim, to je moguce postici jedino upornoscu, lijepim odnosom prema svemu i poznavanjem covjekove prirode koju cesto karakterise tvrdoglavost. Zato islamski rad ne moze bez blagosti, da bi se priblizilo covjekovom razumu i osvojilo njegovo srce.

Kur’an nam navodi primjere Ibrahima a.s., Suajba a.s., Musaa a.s. i drugih poslanika koji su strpljivo, mudro i na najljepsi nacin pozivali Istini.

Imami Gazalija spominje kako je jedan covjek dosao abasidskom halifi Me’munu da mu drzi vaz pri kojem je isti ispoljio dosta grubosti, na sto mu je Me’mun, koji je bio veoma ucen, rekao: “Budi blag, jer Allah dz.s. je poslao boljeg od tebe onom ko je gori od mene”. Naredivsi mu da postupa blago, Allah je poslao Musaa i Haruna a.s., koji su bolji od tebe, faraonu, koji je gori od mene i objavio im:‘Govorite mu blagim rijecima. Mozda ce se opametiti ili prestrasiti.’ “ (20:44)

5.Sumnjicenje ljudi

Jedan od vidova vjerskog ekstremizma i njegova popratna pojava je sumnjicenje ljudi, vidjenje drugih crnim ocima, te prikrivanje njihovih dobrih a isticanje losih djela.

Polazna osnova kod nosilaca ovih stavova je okrivljavanje, a osnov okrivljavanja je osuda, suprotno pravilima islama i njegova zakona: Okrivljeni je nevin sve dok se ne dokaze da je kriv. Islam najstrozije upozorava na stetnost ove pojave, pa tako Allah dz.s. kaze:“O, vjernici, klonite se mnogih sumnja, jer su neke sumnje grijeh”. (49:12)

a Poslanik upozorava:“Cuvajte se sumnjicenja, jer je sumnjicenje najlaznija pojava”.

Dosta nam je u ovoj stvari upozorenje Muhammeda a.s.:“Kada cujete covjeka da kaze:”Propadose ljudi”! - znajte da je on taj koji ih upropastava”. (Prenosi Muslim)

8.Padanje u provaliju nevjerstva

Vrhunac ekstremizma je kada dodje u pitanje svetost drugih (treba se sjetiti da je Muhammed a.s. na oprosnom Hadzu muslimanima ucinio svetim zivote, cast, imetke itd. njihove brace po vjeri, primjedba priredjivaca) i kada njihovi zivoti i imeci postanu izlozeni skrnavljenju, a to biva onda kada zavlada mracnjastvo nevjerstva i optuzivanja naroda da je napustio islam.

Ovo predstavlja krajnji vid vjerskog ekstremizma, gdje se njegov protagonista nalazi na jednoj, a ostali narod na drugoj strani.

Ovo je ono u sta je zapala sekta Haridzija. Haridzije su bili najpobozniji kad je u pitanju namaz, post i ucenje Kur’ana, medjutim njihova misao nije bila zdrava. Zato se na njih mogu primijeniti Poslanikove rijeci:“Vi omalovazavate svoj namaz uz njihov, svoje klanjanje uz njihovo, svoje ucenje Kur’ana uz njihovo”,“Oni su prosli kroz vjeru kao sto strelica probije metu”,“Njihovo ucenje Kur’ana ne prelazi grkljan”.

Karakteristicne su njegove (Poslanikove) rijeci u kojima opisuje njihovo svojstvo da oni

“...ubijaju pripadnike islama a prizivaju idolopoklonike”.

Ovo njihovo posljednje svojstvo je dalo povoda jednom islamskom ucenjaku da, kad je pao u ruke Haridzija, na njihovo pitanje ko je, odgovori: “Ja sam idolopoklonik koji trazi utociste i koji zeli da cuje Allahov govor”. Oni su mu na to odgovorili: “Duzni smo ti pruziti utociste i odvesti te gdje ces biti siguran”. Zatim su mu proucili:

“Ako neko od idolopoklonika zatrazi od tebe utociste, ti mu (ga) podaj, dok ne cuje Bozije rijeci, zatim ga otpremi na njegovo sigurno mjesto”. (9:6)A da im je rekao da je musliman, odsjekli bi mu glavu (zato sto su oni vjerovali da su jedino i iskljucivo oni na citavom dunjaluku muslimani i da je svako onaj ko kaze da je musliman, a ne pripada njima, otpadnik od vjere, murted koga treba ubiti).

Pomozi nam ja Rabb, da ispravno shvatimo nasu vjeru, ucvrsti nas na siratil-mustekimu, i ucini da zivimo i umiremo kao muslimani. Amin.