|
Draga braćo u imanu i islamu. Prije dvije sedmice odavde ispred naše džamije je krenula grupa od 25 osoba kako bi obavila umru i posjetila dva časna grada Mekku i Medinu. Hvala Allahu vratili smo se živi i zdravi i prije svega zadovoljni što smo imali tu čast da budemo Allahovi gosti, da tavafimo oko Bejtullaha, da klanjamo u časnom Haremu u kojem samo jedan namaz vrijedi kao 100 000 namaza, da se napajamo Zemzem vodom, da učimo Kur‘an na mjestu na kojem je objavljivan i da upućujemo Allahu dovu sa mjestu sa kojih se dova ne odbija. Boravili smo na vrelu islama, u srcu islama, u centru islama. Bili smo u gradu objave. U rodnom mjestu Poslanika a.s., rodnom mjestu Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije i dr. Bili smo u sigurnom gradu kojeg Allah naziva El-beled El-emin, tj. Mekki kojim se Allah zaklinje te kaže: وَالتِّينِ وَالزَّيْتُونِ وَطُورِ سِينِينَ وَهٰذَا الْبَلَدِ الْأَمِينِ
„Tako mi smokve i masline.
Tako mi Sinajske gore i ovoga sigurnog grada.“(Et-Tin, 1-3) I doista je to siguran grad. Grad u kojem čovjek može mirno da spava a da se ne boji da će ga neko ubiti ili pokrasti. Grad u kojem je svako haram djelo daleko teže kod Allaha nego je to van granica Harema. Dok smo boravili u ova dva časna grada u Medini i Mekki mnogo toga smo vidjeli i doživjeli. Mnogo toga će nam ostati u sjećanju kao pouka za čitav život. Stoga bih želio danas ovdje sa vama da podijelim dio tih utisaka koja su ispunila naša srca i naše misli. Prije svega uvidjeli smo da one kojima je Allah omogućio da budu i borave u ova dva sveta grada time im ukazuje svoju milost, i to je ujedno znak Allahove ljubavi prema čovjeku. Zato znajmo kada nas Allah pozove sebi u goste, kada nas pozove da zijaretimo Bejtullah, znajmo da nam time Allah želi da ukaže svoju ljubav prema nama i svoju milost. Čim osjetimo poziv u srcu nastojmo da mu se odazovemo. Ne čekajmo starost, ne čekajmo penziju, ne čekajmo neka bolja vremena, jer smo uvidjeli dok smo samo umru obavljali koliko je potrebno napora i snage da se sve to podnese, a hadž traži zasigurno još više truda, zalaganja, borbe i napora nego što je obavljanje umre. Kakav značaj ima umra za čovjeka? Zašto se ona obavlja? Da li je dovoljno samo hadž obaviti ili je možda potrebno ponekad i umru obaviti?
Zbog svega ovoga lijepo je pored hadža i umru obaviti s obzirom da za umru treba daleko manje sredstava nego za hadž i da čovjek ima više termina u kojima može umru obaviti.
Kur‘an je kao što znamo najčitanija knjiga na svijetu, a vidjeli smo u oba Harema na milione primjeraka Kur‘ana sa prijevodima na skoro sve jezike svijeta. Na hiljade i hiljade je u svakom momentu bilo onih koji uče Kur‘an. Došao sam do zaključka posmatrajući ogromno mnoštvo onih koji uzimaju Kur‘an u ruke da kada bi Kur‘an bio učen samo u dva Harema i da se ne uči nigdje na svijetu opet bi bio najčitanija knjiga na dunjaluku. Kur'an je inače knjiga koja se najviše memoriše na svijetu. Dok smo tavafili po Haremu u Mekki na spratu smo ugledali prizor koji je raznježio naša srca. Bile su to halke Kur‘ana. Oko šejhova, učitelja su sjedila dječica, po desatak njih, držali su Kur‘ane u rukama i marljivo učila Kur‘an napamet. Pogledali smo duž džamije dokle pogled doseže i vidjeli na stotine i stotine dječice kako memorišu kur‘anske sure i ajete. Neki su već znali po nekoliko džuzeva napamet, neki su tek učili harfove, dok na drugoj strani su bili malo stariji koji su učili napamet tedžvidska pravila. Vallahi su to prizori koje čovjek mora sobom da vidi.
Umra braćo draga nije odmor u smislu da se čovjek odmara, ljenčari, spava dokle hoće, naprotiv, nikada manje nismo spavali nego dok smo boravili u Haremima a niko se nije tužio na umor i nedostatak sna. Osjetili smo kako naša srca žude za Bejtullahom, i vallahi da nije te ljubavi niko od nas ne bi bio u ovom kamenju, pijesku i vrelini. To je ujedno zbog dove Ibrahima a.s., kada je zamolio Allaha da učini da srca ljudi žude ka Bejtullahu i onima koji su tu. رَّبَّنَا إِنِّي أَسْكَنتُ مِن ذُرِّيَّتِي بِوَادٍ غَيْرِ ذِي زَرْعٍ عِندَ بَيْتِكَ الْمُحَرَّمِ رَبَّنَا لِيُقِيمُوا الصَّلَاةَ فَاجْعَلْ أَفْئِدَةً مِّنَ النَّاسِ تَهْوِي إِلَيْهِمْ وَارْزُقْهُم مِّنَ الثَّمَرَاتِ لَعَلَّهُمْ يَشْكُرُونَ „Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.“ (Ibrahim, 37) Zbog ove dove svi mi smo zamolili Allaha da nam ispuni jednu želju a to je da ponovo ovdje dođemo i da u Bejtullah gledamo. Svaki dan smo klanjali dženaze i to poslije svakog namaza, međutim koliko nas uzima pouku iz toga. Koliko nas se zapita;Bože moj gdje će se meni i ko će meni klanjati dženazu? Svaki dan su rahmetlijama na stotine hiljada klanjali dženazu i dovu Allahu upućivali, a imao sam situacija kada je dženazu obavilo sa mnom samo par ljudi. Smrt je zaista blizu. Dok smo u Medini čekali džumu namaz zaučio je prvi ezan. Pogledasmo u stranu i vidjesmo nekih dvadesat metara od nas kako je jedan čovjek pao na zemlju (najvjerovatnije sröani udar) i kako se bori za svoje posljednje udisaje. Okupili su se oko njega i počeli sa reanimiranjem. Svo vrijeme dok je trajala hutba su ga oživljavali. Na kraju su ga odnijeli najvjerovatnije mrtva. Ibret iz ovoga jeste da čovjek ne smije odgađati svoj namaz, ne smije čekati dok završi ovo ili ono, nego treba požuriti. Svaki onaj namaz čije vrijeme nastupi a mi ga bez opravdanog razloga ne obavimo te umremo bićemo za njega pitani. Čim nastupi vrijeme namaza, skoči, požuri, odazovi se Allahu, odazovi se pozivu mujezina, odazovi se na namaz, i požuri na spas.
Žalosno je što u našem ummetu vlada
neznanje, zaostalost i nečistoća. Žalosno je pogledati ulice Mekke
ispunjene smećom, otpacima i izduvnim gasovima. Kada čovjek pogleda svo kamenje, brda, stijene, užareni pijesak, nepregledne pustinje iz kojih se razvila jedna od najvećih civilizacija, biva mu jasno zašto Muhammed a.s. zauzima prvo mjesto na ljestvici najuspješnijih ljudi koji su najviše doprinijeli čovječanstvu. Pored Kjabe čovjek najljepše osjeća slast namaza, tavafa, učenja Kur'ana. Zato zbog svih tih ljepota nastojmo da se odazovemo Allahu što prije bilo to umrom ili hadžom. Molim Allaha da omogući našim dušama da mu se odazovu. Molim Allaha da nam olakša put ka svojoj kući. Molim Allaha da nas počasti gledanjem u Kjabu, da nas počasti klanjanjem u Revdi i da nas počasti da lično sobom uputimo selam našem voljenom Poslaniku Muhammedu s.a.v.s. Amin.
|
|
|||||||||||||||||||||||||||
Da
bi se umra obavila i za nju su potrebne pripreme skoro kao i za hadž. Hadž
se obavlja makar jednom u životu kada se steknu uvjeti, a umra se može
obavljati i po nekoliko puta u toku jedne godine, a na destine puta u toku
života. Umra je idealan način da se čovjek pripremi za hadž, da se upozna
sa Mekkom i Medinom, sa njihovom okolicom, da se upozna sa propisima umre
koja je ujedno sastavni dio hadža. To je prilika da se vidi Mina,
Muzdelifa i Arefat na kojima se vrše određeni hadžski obredi. Da se upozna
sa funkcionisanjem, redom, običajima koji vladaju u svetim gradovima. Umra
čovjeku dođe kao jedna vrsta nadogradnje, kao idealan metod za obnavljanje
i osnaživanje imana, jer sam boravak na tim časnim mjestima, klanjanje u
oba harema uz prisustvo na stotine hiljada vjernika, vallahi snaži iman.
Čovjek se osjeća kao preporođen. Allah daje takvu snagu da čovjeku uopšte
ne pada teško i po čitavu noć provesti u ibdetu i tako sabah dočekati.
Dok
smo boravili u Medini i Mekki naš osnovni cilj je bio posvetiti se ibadetu.
Kompletno naše vrijeme je bilo usmjereno ka namazu, ka tavafu, učenju
Kur‘ana, upućivanju dova itd. Primjetili smo između ostalog veliku budnost
islamskog ummeta oko dva Harema. Kada bi ummet bio budan kao što je budan
kod dva Harema, bili bi najuzvišeniji narod. Ljudi su ustajali u 4 sata
iza pola noći kako bi stigli na sabah, zatim bi mnogi ostajali u zikru dok
sunce ne izađe pa bi zatim klanjali Salatud-duha te bi tek onda odlazili
da se odmore. Na podne namaz rijeke vjernika i vjernica bi se slivalo u
Harem. U Medini zbog skučenosti prostora za žene moralo se dolaziti i više
od pola sata kako bi se našlo mjesto u džamiji.
Svakoga
dana u Haremu Mekke klanja oko 500 000 muslimana a možda i više, a šta je
sa milionima onih koji spavaju i sabah ne klanjaju. Kako ummet da
napreduje. 
