Draga braco i sestre u nasoj lijepoj vjeri islamu.

Danas je 02.01.2004 godine, ili 10. Zul-ka’de,1424 hidretske. Nalazimo se u novoj godini koju mnogi svecano docekuju, raduju joj se, senluce i provode je u igri i zabavi. Ne cudi me kada vidim nemuslimane koji tako cine nego me cudi kada vidim nase muslimane kako pristupaju proslavi i doceku nove godine kao da je to njihov najveci i najsvecaniji praznik. Zasto je to tako? Zasto muslimani slave tudje praznike, a niko ne slavi njihove? Da li smo mi krivi tome ili okolina u kojoj zivimo?

Proslavljati i obiljezavati tudje praznike kao i ucestvovanje u njima je strogo zabranjeno, jer se time iskazuje naklonost prema odredjenom narodu, iskazuju se simpatije, pa cak i oponasanje tog naroda, a sve to vodi ka umanjivanju vlastite vrijednosti, a priznavanju vrijednosti drugih. Resulullah je rekao: "Onaj ko oponasa jedan narod, on mu i pripada". A zaista je to tako. Zar ne vidimo svojim vlastitim ocima one koji su krenuli tim stopama?! One koji su poceli oponasati druge narode, uzimati njihove praznike kao svoje, njihov nacin zivljenja i ponasanja. Koji se u islamu osjecaju nelagodno, kao da se stide samih sebe i onoga ko su i sta su. Navescu vam samo nekoliko primjera koje ja znam, a vjerovatno ste i vi svjedoci mnogih drugih slicnih primjera. Jedan nas doktor koji radi u inostranstvu je svoje lijepo muslimansko ime i prezime osakatio i amputirao nacinivsi od njega moderno, prozapadno ime koje uopste ne govori o njegovom pravom porijeklu. Nas doktor se nekada zvao Osman Karabegovic, a sada se zove Omo Kara. Stid od samog sebe. Stid od svoje vjere. Stid od dimija svoje majke i od fesa svog rahmetli babe je pobijedila osjecaj ponosa i radosti sto ga je Allah ucinio muslimanom. Vallahi znajte da mi ostajemo muslimani pa cak kad bi to skrivali ili u potpunosti nijekali. Nama nece niko vjerovati.

Pogledajmo i razmotrimo sljedeci primjer kada jedna mlada djevojka koja je igrala rukomet poslije postignutog pogotka od radosti pada na koljena sto je kasnije ocjenjeno kao cinjenje sedzde i ispoljavanje vjerskih osjecaja. Djevojka se pravdala da nije imala uopste takvu namjeru, da je to bio njen nacin iskazivanja radosti i na kraju je dodala kako bi se opravdala, mani me dzamije, ne sjecam se da sam u dzamiji bila mozda samo nekoliko puta, ja uopste ne znam da klanjam. I mozete zamisliti sta je bilo. Niko joj nije vjerovao. Bila je suspendirana od igre u narednih nekoliko utakmica.

Kada je to tako, zasto onda sebi dozvoljavamo da se ponizavamo pred drugima? Zasto moramo da budemo kao oni? Zasto oni ne bi bili kao mi? Zasto oni nas ne bi oponasali? Razlog zbog cega je to tako lezi u nedovoljnom poznavanju islama. Jer da nasi muslimani znaju vrijednost svog Islama, da znaju kako je taj dragulj skup, ne bi ga se tako lahko odricali. Da li znamo imena makar onih deset ashaba kojima je Allah obecao dzennet jos za njihovih zivota? Kada bi znali samo njihov zivotni put bilo bi dovoljno da imamo uzore za nas kompletan zivot.

Jedan alim susrece djecaka koji drzi u rukama sportske novine pa ga pita sta mu je to u rukama, a djecak poce govoriti o sportistima o kojima se pise, gdje i u kojem timu koji igrac igra, kako igra itd. Pa ga ovaj upita a jesi li cuo za igraca zvanog Omer ibnul Hatab? Djecak odgovori: Nisam. A u kojem timu on igra? - upita djecak. A ovaj mu odgovori: U pobjednickom. U timu koji uvijek pobjedjuje.

Tako je to kod nas. Znamo imena fudbalera napamet cim mu vidimo broj, i gdje igra i ko ga je kupio i koliko ce para dobiti i ko me ju zena i djeca...a ne znamo ko je bio jedan Salahuddin Ejjubi. Ko je bio Omer ibn Abdulaziz. Mnogo toga ne znamo pa zato ne mozemo da dokucimo vrijednost koja se nalazi u nasim rukama.

Ovo govorim nama koji smo ovdje, a sta je tek sa onima kojih ovdje nema, koji ne dolaze u dzamiju pa cak ni za bajram. Kakvo li je tek njihovo stanje?

Znajte jednu stvar i dobro je zapamtite. Svaki covjek koji zivi van dzemata, van svoje zajednice, koji nije u nju ukljucen dozivjece sudbinu muslimana Vojvodine za koje reporter koji ih je posjetio kaze: Nisam u svom zivotu vidio gorih muslimana.

Oni koji su citali posljednji broj Preporoda mogli su taj clanak  gdje reporter Preporoda opisuje njihove stanje na sljedeci nacin:

Od islama nije ostalo nista. Ramazan se uopste nije postio, jer to vec duze vrijeme niko ne praktikuje. Bile su tu dvije-tri zene koje su klanjale i postile, ali su one umrle. Bajram namaz nisu klanjali, ali su ga uz kolace i alkohol sa svojim komsijama pravoslavcima svecano proslavili kao sto to cine i za njihove praznike.U tom mjestu nema muslimanske kuce a da ne drze svinje i jedu njihovo meso. Kada ih je upitao zasto ne drze krave ili ovce, oni su mu kroz jednostavnu dunjalucku racunicu odgovorili: Krava oteli jedno tele, ovca ojanji dvoje janjadi, a krmaca moze i do petnaestero prasadi da oprasi. 90% ih je u mjesovitim brakovima. Niko ne zna klanjati. Dzenaza se obavlja uz pratnju muzickih instrumenata, a dzenaza se ponekad i ne klanja. Poslije dzenaze se ide kod kuce umrlog te se za njegovu dusu pije. Na mezarima se postavljaju slike kao sto to krscani cine itd.

Ovo sto ih je zadesilo jeste zbog odsustva dzemata, zajednice, dzamije, vjeronauke, zbog nepoznavanja Islama i sto je ponos zbog pripadnosti Islamu a stid od Allaha i ljudi naskroz isceznuo iz njihovih srca.

Prvi korak da se dodje u ovu situaciju jeste kada se prihvati nesto tudje, a odbaci svoje. Kada se prihvati tudji praznik kao svoj, tudji obicaji i vrijednosti.

Zbog svega ovoga neki muslimani su Novu godinu docekali kao svoju, mada mnogi i ne znaju kada je nova muslimanska hidzretska godina, a znali bi kada bi se i za nasu novu godinu pilo i senlucilo. U ovoj njihovoj Novoj godini se popije na hiljade litara alkohola, konzumira se droga, cini se blud, i mnogi drugi sto manji sto veci harami.

Tesko li onome koga zahvati ova groznica pa u najludjoj noci i on poludi.

Molim Allaha da nam ocuva u nasim srcima lijepi din-iman, da ocuva nas razum, nas vid, nas sluh, i sve nase tjelesne organe od harama bili oni veliki ili mali. Amin.