|
Neka je hvala Allahu koji nas je stvorio, koji nam daje zdravlje, koji nas obasipa neizmjernim blagodatima. Neka je mir i spas na njegovog Poslanika Muhammed a.s., na njegovu porodicu i časne ashabe kao i na sve one koji ih slijede u dobru do Sudnjeg dana. Draga braćo i sestre, cijenjene džematlije. Današnju hutbu sam naslovio: „Muslimani između Bajrama i Nove godine“. U ovoj godini imamo priliku vidjeti kako se podudaraju razni datumi, praznici i blagdani. 25. decembra je bio katolički Božić, 30. decembra je muslimanski Bajram, 31. decembra je Nova godina itd. Što se tiče katoličkog Božića on je čisto vjerski kršćanski praznik kojim se obilježava rođenje Isa a.s., i veoma je interesantno pogledati šta sami kršćani kažu o tom prazniku. Sama riječ Božić koja se kod nas koristi je hrvatskog porijekla i to je zapravo umanjenica riječi bog, što označava da se na taj dan rodio (neuzubillahi) mali bog - Isus. Većina kršćanskih crkvi slavi ga 25. decembra. Međutim, istočne crkve slave ga 7. januara, Božić je u mnogim državama svijeta, državni praznik. Budući da u Novom zavjetu ne stoji kada se točno rodio Isus, prvi kršćani nisu slavili Božić, nego samo Uskrs. Božić se počeo slaviti u Rimu u 4. stoljeću (u izvorima dokazana godina 336.). Do danas nije jasno zašto se Božić slavi baš 25. decembra. Prevladavajuće je mišljenje da se Božić počeo slaviti toga datuma zato što se toga datuma u tada još uvijek većinski paganskom (idolopokloničkom) Rimu slavilo rođenje boga Sunca Sola pa je Crkva željeći potisnuti taj paganski blagdan tada počela slaviti rođenje Isusa Krista koji je Božansko Sunce s visine. Na Novu godinu su se razmjenjivali darovi u Engleskoj. Kršćani su od davnina dan Isusova rođenja smatrali i početkom nove godine, a to je vrijedilo u gotovo čitavoj Europi. 1691. godine Crkva je prihvatila 1. januar kao početak nove godine i sam blagdan Nove godine. Protestanti su osudili božićno slavlje. 1647 engleski su puritanci zabranili Božić u Engleskoj, a zabrana je nakon desetljeća ukinuta, ali su se svejedno mnogi protivili njegovu slavljenju. Istodobno se u kolonijaliziranoj Americi proširilo slavljenje Božića. U 19. stoljeću Britanci su oživljavali taj blagdan, a tome je pridonijela i objavljena knjiga Božićna priča Charlesa Dickensa. Isto se činilo i u Americi gdje su doseljeni Europljani širili kontinentalne božićne tradicije, posebno njemačke. Poslije se Božić proširio i na ostale dijelove svijeta. Za razliku od navedenih anglosaksonskih područja, u kontinentalnoj su Europi tradicije ostale gotovo netaknute te je slavljenje Božića postalo stoljetnom tradicijom. Danas su sve češće kritike (ne samo od vjerskih zajednica) da je Božić potpuno komercijaliziran tako da se izgubio njegov pravi smisao. Mnogi više i ne znaju što se zapravo na Božić slavi nego ga povezuju isključivo s jelkom i darovima. Božićna poruka da je Bog postao čovjekom da spasi ljudski rod te se kao dijete rodio u staji jer za njega nije bilo mjesta u svratištu kao da je u drugom planu iza potrošačke groznice. Dakle, iz svega navedenog vidimo zbog čega, kada i kako se počeo slaviti Božić, mada veliki broj kršćana ne bi znali odgovoriti na ovo pitanje. Što se tiče Islama, Islam prizna Isa a.s., kao pretposljednjeg Allahovog poslanika. U Kur'anu se spominje njegovo čudesno rođenje, mada se nigdje ne spominje kada je tačno rođen, jer sam taj događaj nema velikog značaja za nas. Mi volimo Isa a.s., i cijenimo kao što volimo i ostale poslanike i smatramo ga jednom od karika poslaničkog lanca koja započinje sa Adem a.s., a završava se sa Muhammedom s.a.v.s. Muslimani mogu uputiti čestitku svojim komšijama i čestitati im ovaj praznik, ali ne smiju uzimati učešća u njegovom proslavljanju, jer Islam od nas to ne traži. Mogu se primiti pokloni i darivati, ali ne smiju sadržavati harama u sebi. Što se tiče Nove godine i njenog obilježavanje ili bolje rečeno proslavljanja moramo znati da proslavljanje Nove godine nije nikakv islamski praznik. Nova godina predstavlja samo jedan vremenski period gdje se prelazi iz jedne u drugu godinu. U Islamu taj momenat nema nekog posebnog značaja niti je ikada zabilježeno da se u doba hilafeta obilježavao ovaj datum. Još dok smo živjeli u doba komunizma nametalo nam se mnoštva neislamskih stvari, ka tome smo usmjeravani i vođeni. Nova godina je postajala u sve više naših domova sasvim normalna stvar. Priređivana su novogodišnja sijela, slavila se Nova godina, kupovale jelke i ukrašavale kako bi se ispratila stara a dočekala nova godina. Problem ne leži u samom dočekivanju Nove godine, problem je u načinu na koji se ona dočekivala i na koji se ona dočekuje. Znamo dobro da mnogi nazivaju tu noć «najluđom noći» i da bi se adekvatno provela ta noć moraš i ti malo da budeš lud, a da bi bio lud tj. da bi izgubio razum mora se šejtanskog hošafa popiti i tek onda ugođaj biva potpun. Pogledajmo sam taj izraz «najluđa noć», Islam takvo nešto ne poznaje. Islam poznaje mubarek noć, odabrane noći, blagoslovljene noći itd. Vjerovatno je da će biti mnogo onih koji će ovu noć provesti u slavlju, igri, zabavi i pjesmi, koji će probdjeti čitavu noć u nepokornosti Allahu, koji će piti ono što je Allah zabranio i nazvao ga majkom svih zala, a kada se od istih traži da noć koja je vrednija od hiljadu mjeseci provedu u ibadetu kažu da je to teško, da se mora spavati, da su umorni itd. Ovim se razdvajaju pravi mumini koji nastoje da izbjegnu sve vrste griješenja od onih kojima je svejedno za počinjene grijehe. Da bi čovjek ostavio grijeh i griješenje mora se pokajati i mora moliti Allaha da mu iman, Islam i ihsan (dobročinstvo) omili u srcu, a da mu omrzne i učini odvratnim nevjerstvo, griješenje, i nepokornost. Pored Božića, Nove godine tu je i doček Bajrama kojem se vesele svi pripadnici Islama. Za ovaj bajram se vežu dvije značajne stvari. Prva je obavljanje petog islamsko šarta tj. hadža i druga je klanje kurbana. Što se tiče klanja kurbana to je dužnost koju malo ko izbjegava, vjerovatno zbog toga što ljudi pored ibadeta i duhovne koristi imaju i materijalnu korist, dok što se tiče hadža mnogi čekaju pozivnicu. Znajmo braćo draga i sestre da i mi sami sebe možemo da pozovemo, jer onog momenta kada donesemo nijjet i odlučimo se krenuti na taj daleki ali predivni put da smo već dobili tu pozivnicu i da joj se činom hadža odazivamo. Bajram pada ove godine 30. decembra, dok je dan Arefata u petak. Taj dan je poseban dan koji ima svoj ogromni značaj zato je taj dan lijepo u postu provesti. Taj dan hadžije iz svih dijelova svijeta provode na Arefatu, u zikru, namazu i dovama. Sa tog mjesta dova se ne odbija. Biti na taj dan na tom časnom mjestu je ogromna počast od Allaha i ja ga molim da i mi zaslužimo tu počast. Za ovaj Bajram se veže još jedan propis, koji je vadžib za sve one koji klanjaju u džematu, a to je učenje Tekbir-i-tešrik koji se uči od sabaha 9.dana zul-hidždžeta tj. od petka pa do ikindije 4.dan Bajrama tj. utorka, s tim da se na ikindiji namazu prouči posljednji tekbir. Po našem mezhebu taj se tekbir donosi jedanput poslije farz-namaza, odmah poslije selama, i dužan je da ga donese onaj ko klanja u džematu. Taj tekbir glasi: ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER. LA ILAHE ILLELLAH, VALLAHU EKBER. ALLAHU EKBER VE LILLAHIL HAMD. Ja Rabb, Ti nam olakšaj a ne otežaj. Ti nam pomozi da Ti se naše duše odazovu i da zijarete Mekku i Medinu, i omogući nam da dočekamo još mnogo Bajrama u imanu, zdravlju i berićetu. Amin.
|
|
|||||||||||||||||||||||||||
