|
Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Hvala Allahu koji nas je učinio svojim robovima, koji nam je ukazao na pravi put i koji nas izvodi iz tame na svjetlo. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika na najboljeg Allahova roba, Muhammeda s.a.v.s., na njegovu porodicu, na ashabe i na sve one koji ih slijede u dobru do kijametskog dana. Draga braćo u imanu i islamu, cijenjene džematlije. Pozivati u Islam je dužnost svakog muslimana i muslimanke, međutim postavlja se pitanje kako i na koji način. Da li je dovoljno saopštiti određenu informaciju na bilo koji način ili moramo birati sredstva i načine dostavljanja Allahove riječi. Allah Uzvišeni se obraća svom Poslaniku Muhammedu s.a.v.s., poučavajući kako i na koji način će dostaviti ono što mu Allah objavljuje a to je ujedno imperativ i za sve nas. Allah Uzvišeni kaže: «Na put svog Gospodara pozivaj mudrošću, lijepim vazom i na najljepši način sa njima raspravljaj». (En-Nahl, 125) U ovom ajetu Allah nam otkriva tri veoma bitne komponente za svakog daiju, za svakog onoga koji dostavlja Allahove riječi i koji razjašnjava propise Allahove vjere. Prva komponenta koja je najbitnija jeste mudrost. Nije dovoljno samo nešto saznati, memorisati ga i naučiti. Bitno je naučeno na adekvatan način prenijeti vodeći računa o tome kome se obraćamo kao i načinu i metodi putem koje naučeno znanje prenosimo. Poslanik s.a.v.s, je rekao: Mudrost je izgubljena stvar vjernika, gdje god da je nađe on je najpreči da je uzme. Znamo za ajet Allaha Uzvišenog, znamo za hadis našeg Poslanika, ali i pored svega viđamo da mnogi ne pokazuju u svom nastupu i pristupu nimalo mudrosti. Mudrost je razgraničiti bitne stvari od nebitnih, krupne od sitnih, prioritetnije od manje prioritetnih, stroge naredbe od manje strogih, veće harame od manjih. Onaj ko ne zna napraviti ove granice taj doista nema mudrosti. Kako može biti mudar onaj ko ne pravi razliku između farza i sunneta ili između sunneta i nafila. Kako će biti mudar onaj ko na istu ravan stavlja namaz i puštanje brade ili zavrtanje nogavica itd. Allah kaže: «Onaj kome je data mudrost dato mu je ogromno dobro». Mudar čovjek zna kad će gdje šta i kako da kaže. Nije mudar onaj koji dopušta svom jeziku da govori šta hoće i kad hoće. Pravi vjernik triputa promisli prije nego nešto kaže, jer izrečeno se ne može nazad vratiti. Drugi imperativ koji nam Allah zapovijeda je el-mev'izah el-haseneh-lijep savjet, vaz, govor. Allah nam je nakon što nas je stvorio u najljepšem liku i obliku dao moć govora i to ne bilo kakvog govora, Allah nam je dao moć lijepog govora. Allah kaže: «Milostivi. Poučava Kur’anu. Stvorio je čovjeka. Poučava ga bejanu- lijepom govoru».(Er-Rahman, 1-4) Jezik je mač sa dvije oštrice, može da nam obezbijedi spas i Allahovu milost, ali ujedno nam može da donese patnju i Allahovu srdžbu. Jezik je osnovni način prenošenja Allahove vjere zato treba dobro voditi računa kako ga koristimo. Kakve riječi upućujemo jedni drugima. Čime nazivamo jedni druge. Da li svojim jezikom se izrugujemo jedni drugima itd. Nije lijepo da brat svoga brata naziva ružnim nadimcima, jer ako nekoga etiketiramo nekim nadimkom znači da smo o njemu rekli ono što naš brat ne voli a to je gibet, a ako to što smo rekli ne bude tačno onda smo učinili potvoru. Nije lijepo da braća jedni druge nazivaju nevjernicima, džahilima, zaostalim, nekulturnim itd. Primjetno je da ima i dan danas klica haridžijskog učenja među muslimanima, a podsjećanja radi haridžije su jedna sekta koja se pojavila u vrijeme sukoba h. Alije i Muavije pa su proglasili i jednog i drugog nevjernikom, jer eto nisu ko biva radili po Allahovoj Knjizi. Ovo učenje se raširilo tako da u današnje doba nailazimo na one koji znaju proglasiti svog brata muslimana kjafirom zbog najmanje sitnice, zbog određenog stava, izreke ili zbog toga što se ne slaže sa učenjem koje dotični slijedi. Proglasiti nekog kjafirom je vrla opasna stvar. Poslanik s.a.v.s., je rekao: «Kada jedan musliman kaže drugome kjafire, jedan od njih dvojice je kjafir». Ovdje nije rečeno da je kjafir onaj kojeg se nazvalo tim imenom nego naprotiv to može biti i onaj ko je svog brata proglasio kjafirom. Treća metoda ka kojoj Allah poziva u tumačenju vjere jeste da se na najljepši mogući način raspravlja. Da li mi koristimo tu metodu? Kako teku naše rasprave? Da li idemo do kraja sve dok ne dokažemo svima oko sebe da smo mi u pravu ili se ostavljamo rasprave pa makar bili u pravu. Poslanik s.a.v.s., garantuje najljepši dio Dženneta onom ko ostavi raspravu pa makar bio u pravu. Prilikom rasprave da bi ona bila dozvoljena mora se paziti na nekoliko stvari. Mora se svoj govor potkrijepiti sa kalellahu i kale resulullah- rekao je Allah i rekao je njegov Poslanik. Kada govorimo o vjeri i vjerskim stvarima moramo pri sebi imati argumente. Zatim, moramo uvažavati onoga s kim razgovaramo pa čak iako se ne složimo. Ne smijemo jedan na drugog podizati glas niti vrijeđati jedan drugog niti omalovažavati. I na kraju, da nam cilj od rasprave bude da nešto naučimo i okoristimo se a ne da dokazujemo kako smo pametni i kako znamo dobro da polemišemo. Zbog čega sve ovo navodim. Naime primjetno je da u posljednje vrijeme ima mnogo onih koji pozivaju ovome ili onome. Koji tumače vjeru na svoj način, ali pri tome zanemaruju osnovne naredbe od Allaha kada je dawet u pitanju. Zatim, mnogo je onih koji bez adekvatnog i nedovoljnog znanja govore o Islamu i islamskim propisima, kao i onih koji se raspravljaju o perifernim stvarima Islama zanemarujući osnove. Jedne prilike dvojica su se raspravljala o tome koji dio glave se potire prilikom uzimanja abdesta. Jedan je tvrdio da se potire samo prednji dio, a drugi da se potire kompletna glava. Rasprava se bilo toliko zaoštrila da samo što se nisu pobili. Jedan alim koji se tu nalazio, bio je privučen njihovom raspravom te ih zaustavi i reče: Polahko braćo, stanite malo, vi se raspravljate o tome koji dio glave se potire kod abdesta, a ne raspravljate o onima koji hoće tu glavu da vam skinu s ramena. Da bi se čovjek mogao baviti islamom i da ga tumači i drugima prenosi potrebno je da ispunjava određene uvjete: Prvo: Temeljito izučiti Kuran i kur’anske znanosti, jer je Kur’an izvorni ustav muslimana i on muslimanima precizno određuje obaveze i prava, određuje dužnosti, propisuje razne vrste ibadeta, tako da jedan neugrožava drugi niti svi zajedno ugrožavaju čovjekovo djelovanje na ovome svijetu. Čovjeku koji sve ovo ne dokuči iz Kur’ana ništa ne može nadoknaditi gubitak, a u slici islama koju on –bez Kur’ana- sebi stvara su pobrkani boje i tonovi. Čovjek ne smije da se bavi detaljima prije nego li se pozabavi sa samim zakonom, jer detalji nisu potrebni svakome, a možda i opterete ljudima um pa ne obrate pažnju na neophodne temeljne norme. Drugo: Nakon temeljitog razumijevanja Kur’ana dolazi pravilno razumijevanje hadisa. Nije dovoljno samo znati hadis i citirati ga, nego se mora znati šta se tim hadisom htjelo kazati i kojim povodom je izrečen. Muslim u svom “Sahihu” prenosi da je hazreti Omer udario Ebu Hurejru kada ga je čuo da priča kako je Poslanik a.s., rekao: “Ko rekne : La ilahe illellah ući će u Džennet”. Omer je to učinio iz razloga da ne bi neko shvatio kako je islam nešto što se postiže samo jezikom i iza čega ne stoje djela. Omer je htio na ovaj način da ljude usmjeri u prvom redu ka Kur’anu i da se na njemu gradi islamsko društvu, te kada se ljudima prenesu hadisi da ih ispravno shvate. Isto tako bi bilo pogrešno citirati određene hadise osobama koje će ih pogrešno shvatiti, kao kada bi ljudima koji su ogrezli u zlu i grijesima citirali samo one hadise koji govore o Allahovoj milosti i Allahovom oprostu, jer bi oni mogli shvatiti da uopšte nije bitno šta rade, da će im Allah sve to oprostiti. Molim Allaha Svemogućeg da nas učvrsti na siratul-mustekimu, da nas poduči propisima naše vjere i da na najljepši mogući način pozivamo druge ka Islamu. Amin. Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Hvala Allahu koji nas je učinio svojim robovima, koji nam je ukazao na pravi put i koji nas izvodi iz tame na svjetlo. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika na najboljeg Allahova roba, Muhammeda s.a.v.s., na njegovu porodicu, na ashabe i na sve one koji ih slijede u dobru do kijametskog dana. Draga braćo u imanu i islamu, cijenjene džematlije. Na prethodnoj hutbi smo govorili o tome kako i na koji način pozivati Allahu, gdje smo istakli da svaki onaj ko hoće da govori o Allahovoj vjeri koji hoće da je prenosi i da je tumači mora prije svega biti doboro upoznat sa Kur’ani Kerimom i njegovim naukama, zatim da bude upoznat sa sunnetom našeg Poslanika Muhammeda s.a.v.s., da zna kada, zašto i zbog čega je izrečen koji hadis. Danas ćemo spomenuti još nekoliko bitnih stvari pri dostavljanju Allahove vjere kao i najčešće greške koje se dešavaju prilikom da’veta. Jedna od bitnih stvari prilikom dostavljanja Allahovih riječi i Sunneta Njegovog Poslanika jeste da onaj koji poziva mora dobro poznavati onoga koga poziva. Nije da’vet kao što misle neke daije reći riječ istine, ili donijeti dokaze za ovo ili ono ne mareći pri tome gdje se šta kaže, kako se kaže i kada se kaže i kome se kaže. Niti je da’vet govoriti riječi hajra bilo gdje i bilo kako, jer ne može se sijati bez plana kao što se ne baca sjeme na sve strane očekujući da ono nikne, da’vet mora biti planiran i dobro pripremljen. Svaki onaj koji poziva Allahu mora da se upozna sa društvenim, socijalnim, ekonomskim, a pogotovo vjerskim prilikama koja vladaju u dotičnom društvu. Ako daija zanemari ovaj faktor i počne govoriti u jednom društvu koje ne poznaje zasigurno da će pogriješiti. Aktiviranje da’veta kod nas je počelo sa početkom rata kada je bilo mnogo onih koji pozivaju pa čak i bez adekvatnog vjerskog znanja i bez poznavanja prilika u kojima mi živimo. O nama se malo znalo u arapskom svijetu. Malo ko je znao da u Bosni ima džamija, medresa, fakultet islamskih nauka itd. Neki su pristupali sa pogrešnim prepostavkama o nama smatrajući da ne znamo ništa o našoj vjeri i da nas sve treba učiti pa čak i kako se abdest uzima i kako se klanja. Neki su zanemarivali prisutnost i rasprostranjenost hanefijskog mezheba u praksi bosanskohercegovačkih muslimana nego su htjeli da nameću praksu svojih krajeva iz kojih su dolazili. Od bitnih stvari prilikom da’veta jeste i način na koji se on vrši. Daija prije svega treba da bude ogledalo i primjer ostalima, ne smije sebi dozvoliti da poziva ka onome što on sam ne radi ili čak radi ono što je suprotno onome čemu poziva. Najveći problemi su nastupali upravo zbog načina dostavljanja Allahovih riječi, jer nekada nekome nije dovoljno samo reći: «hadis glasi tako», nekada je potrebno dotični hadis rastabiriti kako bi onaj kome ga saopštavaš razumio propis o kojem govoriš. Najčešće greške kod da’veta a koje možemo sagledati i kod nas u Bosni su sljedeće. 1. Mnogi oni koji se bave njime nemaju adekvatnog vjerskog znanja niti stručne spreme. Površno poznavanje Islama i njegovih propisa zasigurno da vodi ka njegovom pogrešnom interpretiranju i ka jednoj skučenoj i krutoj slici Islama. Potrebeno je postaviti takve metode koje će ljudima olakšavati, kako bi im se omilila ova vjera, kako bi im se omilio Allah Uzvišeni. Allahov poslanika, s.a.v.s, ka’e: “Omiljajite Allaha ljudima, Allah će vas voljeti!” Potrebno je slijediti metodologiju i pravac koji je uspostavio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kada je rekao: "Olakšajte, ne otežajte! Unosite radost, a ne odbojnost. 2. Druga stvar koja je primjetna kod nas jeste zanemarivanje širine islamskog fikha i njegovih propisa te nametanje samo jednog univerzalnog i jedinog ispravnog načina prakticiranja Islama. Osnovna metoda kod svakog daije u vjeri bi trebala biti olakšavanje u fikhskim pitanjima (et-tejsiru fil-fikh), a u pozivanju u vjeru (da'vet), unošenje radosti, davanje prilike i nade svakome (et-tebširu fid-da’veti). Ovako treba općenito postupati, kako bi smo ljudima približili vjeru, i kako im ona ne bi bila teška. Ovo se posebno odnosi na ulemu i one koji ljudima objašnjavaju vjerske propise. Nametanje prakse koja je strana određenoj zajednici zasigurno da će povući negativne konotacije i dovešće ako se ne koriste sva prije navedena sredstva i metode da’veta do fitneluka i razjedinjenosti kod muslimana. 3. Jedna od grešaka prilikom da’veta je zasigurno i samo zanemarivanje okolnosti u kojima smo do juče živjeli. Potrebno je imati u vidu da smo skoro pola stoljeća živjeli u komunizmu koji je svim silama nastojao ateizirati svaki segment našeg života, te se zbog toga mora postupati blago i postepeno. Ne mogu ljudi koji su možda do juče bili članovi partije i koji su se odricali vjere i vjerskih obilježja odjedanput biti stopostotni muslimani. Za početak da’veta dovoljno je da klanjaju i izvršavaju temeljne propise vjere (farzove), te da se čuvaju velikih grijeha (kebair), poslije ih treba podsticati na izvršvanje sunneta i tako postepeno. Zatim ćemo ih navraćati na ostavljanje sumnjivih stvari, potom pokuđenih, dok ne dođu do stepena da prihvate hadis koji je zabilježio Tirmizija: «Neće rob postići stepen pravih vjernika (muttekija) sve dok ne ostavi ono što je sumnjivo u korist onoga što nije sumnjivo.» Neophodno je poznavati ove različite stepene razvoja jednog muslimana, tj. shvatati i razmijevati šta mu je kada prioriteno (fikhul‑evlevijat). 4. Prilikom da’veta svaki daija mora voditi računa da svojim da’vetom ne doprinese razjedinjenju muslimanskog ummeta. Nekada je bolje i ostaviti neki sunnet ako ćemo očuvati jedinstvo džemata, (mada ima i onih koji smatraju da to nije tako). Bolje je u jednom džematu gdje se klanja 20 rekjata Teravije namaza klanjati zajedno sa džematom svih 20 rekjata nego izlaziti poslije osmog rekjata, ako će to donijeti neslogu i razdor u džematu. Bolje je u džematu u kojem sav džemat izgovara amin u sebi (što je isto tako sunnet) izgovoriti amin u sebi. Ovo nije nikakvo odstupanje od sunneta ovo je stvar mudrosti. Poslušajmo ovu hikaju ne bi li izvukli pouku. Jedan softa je nakon svog naukovanja odlučio da se vrati u svoje mjesto. Šejh koji ga je poučavao mu je govorio da ostane još godinu dana i da se uči mudrosti. Softa je bio pun sebe, mislio je da sve zna, da će svojim znanjem koje je stekao moći riješiti sve probleme. U toku svog putovanja dođe do jednog džemata te sačeka u džamiji dok ne dođe vrijeme namaza. Imam tog džemata je bio prost i jednostavan čovjek bez nekog velikog vjerskog znanja, ali je bio omiljen i cijenjen u svom džematu. Dok je predvodio namaz softa je primjetio kako ne uči ispravno niti ima ta’dili erkjana. Jedva je sačekao da se namaz završi ustao je stao ispred džemata i počeo kuditi imama govoreći kako je on softa, kako on zna šta je ispravno a šta ne, kako će im on objasniti šta je pravi Islam i kako se najispravnije klanja, te kako njihov imam pogrešno i neispravno uči, kako nema ta’dili erkjana itd. Ovaj softa nije ni završio a ljudi su već skočili na noge i pretukli ga. Kada je vidio šta se desilo odluči da se vrati svom učitelju. Nakon godine dana provedene kod njega ponovo krenu na put i dođe do onog istog džemata koji ga je prošle godine izdegenečio. Ovaj put je pustio bradu, drugačije se obukao tako da ga ljudi nisu prepoznali. Dođe vrijeme namaza ponovo isti imam, isti način klanjanja, sve isto. Nakon namaza softa ustade te se obrati prisutnima. Ovaj put je počeo da hvali imamovu učenost, ljepotu učenja Kur’ana, način obavljanja namaza naglasivši da je čak i njegova brada mubarećli i da bi svako trebao da ima makar po jednu njegovu dlaku iz brade kod kuće. Ljudi kad to čuše skočiše i očerupaše jadnog imama. Pouka koju izvlačimo iz ove hikjaje jeste da možemo u njoj naći sami sebe. Softa predstavlja sve one koji bez dovoljno znanja i mudrosti pozivaju Allahu, koji su upoznali svoju vjeru ali površno, a u drugom stadiju predstavlja one koji su naučili vjeru, vjerske propise te kako da koriste mudrost, jer nekada je mudrost ništa ne reći, nekada je progovoriti, nekada je mudro sačekati smisliti šta reći pa tek onda se obratiti onima koje zovemo ka Allahu. Molim Allaha Uzvišenog da nas uputi u propise naše vjere, da nam da znanje i mudrosti kako bi ispravno pozivali Allahu i njegovim propisima. Amin.
|
|
|||||||||||||||||||||||||||
