|
Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Hvala Allahu koji nas je učinio svojim robovima, koji nam je ukazao na pravi put i koji nas izvodi iz tame na svjetlo. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika na najboljeg Allahova roba, Muhammeda s.a.v.s., na njegovu porodicu, na ashabe i na sve one koji ih slijede u dobru do kijametskog dana. Draga braćo u imanu i islamu, cijenjene džematlije.Svima nama Allah određuje našu sudbinu, određuje nam hoćemo li biti sretni ili nesretni, kao što nam određuje nafaku, hoćemo li biti bogati ili siromašni. Kompletan naš život je jedna vrsta ispita da bi Allah vidio ko će od nas položiti taj ispit, a ko neće. Uzvišeni Allah kaže: “Neka je slavljen onaj u čijoj ruci je sva vlast i koji nad svim ima moć. Koji je stvorio život i smrt da bi vas iskušao ko će od vas bolja djela raditi, On je moćan i prašta.” (El-Mulk, 1-2) Dakle život je ispit. Allah svojim neograničenim znanjem zna kako će ko od nas postupati, ali mi ljudi to ne znamo, zato moramo da se trudimo, borimo i radimo ono što je najbolje. Čak štaviše i bogatstvo i siromaštvo mogu biti iskušenje. Oni koji su bogati moraju da shvate da imetak koji im Allah daje ne daje samo radi njih, naime onaj ko ima bogatstvo mora i drugima da ga dijeli, tako će ga Allah sačuvati od škrtosti, oholosti, umišljenosti, a sačuvaće ga i od zavisti drugih. Ima i onih kojima Allah nije omogućio da budu rođeni u bogatim porodicama, koji dolaze na ovaj svijet bez oca i bez majke, bez ikakvog nasljeđa, koje čitav život prati siromaštvo i bijeda, koji zapadaju u bezbrojne probleme kojima je nekada jedino rješenje materijalna pomoć. U suri koja nosi naziv Ed-Duha Allah Uzvišeni nam govori upravo o ovim grupacijama i kako se mi moramo prema njima odnositi. Allah u ovoj suri kaže sljedeće: Tako mi jutra. I noći kada se utiša. Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo.Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta. A Gospodar tvoj će tebi sigurno dati, pa ćeš zadovoljan biti! Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio. I za pravu vjeru nisi znao, pa te je na pravi put uputio. I siromah si bio pa te je imućnim učinio? Zato siroče ne ucvili. A na prosjaka ne podvikni. I o blagodati Gospodara svoga kazuj! (Ed-Duha, 1-11) U ovoj suri Allah Uzvišeni se zaklinje jutrom i noći koji predstavljaju dva Allahova znaka, dva ajeta njegove moći. Allah se zaklinje upravo ovim vremenskim periodima zbog jedne ogromne mudrosti koja je tu sadržana, a na prvi pogled mnogima neshvatljiva. Allah se zaklinje i jutrom i noći kako bi nam pokazao da je On vlasnik vremena, da je On vlasnik onoga što se nalazi između ova dva vremenska perioda, i da se ništa ne događa ni u jednom trenu ni dana ni noći bez njegovog znanja. Zatim da bi bolje shvatili ovu zakletvu imamo jednu narodnu poslovicu koja kaže da niko ne zna šta donosi noć a šta donosi dan. Pripovijeda se da je jednog vladara naljutio jedan čovjek i ovaj mu vladar reče da će u zoru po njega doći da ga smaknu. Čitavu noć nije mogao da zaspi, a žena njegova ga je stalno umirivala govoreći mu da osaburi, da niko ne zna šta će im sljedeći dan donijeti. U tom iščekivanju dočekaše jutro. On se spremi oprosti se od porodice i iščekivaše kad će glasnik po njega doći da ga vode na pogubljenje. Neko zakuca na vrata, on duboko uzdahnu, dobaci još jedan pogled svojoj porodici i otvori vrata. Na vratima je stajao njegov prijatelj koji mu reče: Vladar je preselio sinoć u toku noći na Ahiret. Tako ga je Allah sa dolaskom zore, novog dana spasio od smrti. U ovoj suri Allah Uzvišeni se obraća svom Poslaniku, tješeći ga i podsjećajući ga na stanje u u kojem je on bio, pa mu kaže sljedeće: “Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo”. Kada je naš Poslanik počeo pozivati ka jedinoj ispravnoj vjeri Islamu naišao je na ogromno neprijateljstvo od strane mušrika, pa čak i od strane svoje najbliže rodbine. Bilo mu je teško. Pomislio je kako je sav svijet protiv njega, da mu nema niko pomoći, ali ne, tu je njegov Gospodar Veličanstveni koji ga tješi i koji mu govori da je onaj svijet koji je Allah za njega pripremio bolji od ovoga svijeta i da će mu Allah iz svog obilja dati pa će zadovoljan biti. Zatim ga Allah Milosni podsjeća na stanje u kojem je bio pa mu kaže: Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio. Znamo dobro da se naš Poslanik rodio kao siroče, kao jetim. Njegov babo Abdullah nije dočekao da ugleda svog sina, preselio je na Ahiret 6 mjeseci prije njegovog rođenja. Muhammed a.s., odrasta bez babe, bez očeve ljubavi. Mnogi su pokušavali da mu nadomjeste babu, ali ničija ruka ne miluje niti grije kao babina. Znao je to naš Poslanik, boljelo ga je u u duši što svi mogu da dozivaju svoje očeve, a on nije mogao. Svi su mogli da se ponose svojim očevima, ali on nije mogao. Svi su mogli da sjednu babi u krilo, ali on nije mogao. Šest godina je proveo sa svojom milom majkom Aminom koja ga je njegovala i pazila kao ni jedna majka na svijetu, jer je Muhammed a.s., bio nešto posebno. Amina nije znala da će on biti najveći čovjek svih vremena, da će čovječanstvo izvesti iz tmina džehla ka svijetlu vjere i humanosti. Šest godina mu je davala svoju ljubav, a nakon tih šest godina i ona napušta ovaj svijet. Muhammed ostaje pravo siroče. Bez babe i bez mame, ali ipak nije bio sam. Prigrlio ga je Onaj koji ima najviše ljubavi, najviše milosti, dobrote i razumijevanja. Allah mu je pružio svoje utočište. Pored toga Allah ga nije ostavio samog niti ga je ostavio bez upute, Allah mu je ukazao na pravu vjeru nakon što je bio u neznanju, Allah kaže: I za pravu vjeru nisi znao, pa te je na pravi put uputio. Pored upute, Allah ga je nakon što je bio siromah bogatim i imućnim učinio tako što se oženio hazreti Hatidžom. Iskusio je kako je biti siroče, kako je biti siromašan, ali isto tako i kako je biti bogat i imućan. Ogromne su blagodati koje je Allah dao našem Poslaniku. Prije svega Allah je bio uz njega, nije ga napustio niti ga omrznuo, zatim mu je obećao onaj svijet i sve džennetske ljepote, zatim ga je našao siročetom pa ga je prihvatio i utočište mu pružio, i nakon što nije za pravu vjeru znao na pravi mu put ukazao. Zbog svih ovih blagodati Allah naređuje Poslaniku kako treba da se odnonosi spram siročeta kakav je i on bio i spram siromaha i prosjaka koji nema i traži, pa mu zato kaže: Zato siroče ne ucvili. A na prosjaka ne podvikni. Ništa i nikoga nije lakše ucviliti do siroče, jer siročad uglavnom odrastaju zbog nedostatka majčine ili babine ljubavi emotivno nestabilni i sam taj osjećaj da nemaju roditelja izaziva sažaljenje kod drugih a kod njih samosažaljenje. Zato prema siročadima moramo biti obazrivi, moramo imati na umu da je i naš Poslanik bio siroče, siročad moramo pomagati, štiti ih, upućivati ih na pravi put, obezbijediti im mogućnost školovanja kako bi kasnije bili imućni itd. A što se tiče prosjaka, jedno je sigurno, a to je da niko ne voli da pruža svoju ruku i da traži. Mnoge je muka, bijeda i nevolja natjerala da traže od drugih. Nekada viđamo jednog te istog prosjaka kako traži od drugih. Nekada nemamo novca pri sebi. Nekada možda nismo raspoloženi da ikoga vidimo itd., znajmo da je sve ovo iskušenje i da ni u kom slučaju ne podvikujemo na prosjaka, nego nam je bolje i lijepu riječ uputiti ako nemamo šta dati. Allah najbolje zna zašto je dao i bogatstvo i siromaštvo. Kada ne bi bilo siromašnih kome bi bogati dijelili svoj imetak, a kada ne bi bilo bogatih od koga bi se tražilo i ko bi udjeljivao. Jednu stvar je bitno zapamtiti na što nas podsjeća Allahov Poslanik s.a.v.s., a to je da je uvijek bolja gornja ruka koja dijeli od one donje koja pruža i uzima, zato borimo se da budemo uvijek ona gornja ruka koja će dijeliti i koja će ako Bog da svojim imetkom sebi Džennet zaraditi. Amin. |
|
|||||||||||||||||||||||||||
