|
Hvala
Allahu Gospodaru svih svjetova. Hvala Allahu koji nas je uputio ka nuru
Islama, koji nam je poslao Casni Kur’an i koji nam je poslao svog
miljenika Muhammeda s.a.v.s., da nam pokaze sta je pravi put a sta zabluda.
Neka je salavat i selam na njega, na njegovu porodicu, casne ashabe i sve
one koji ih slijede u dobru do kijametskog dana. Draga braco i cijenjene
sestre, draga omladino.
Danas je 03.februar, 2006 godine odnosno danas je 05. muharrem,
1427 hidzretske godine. Prije pet dana smo usli u novu muslimansku godinu
i putem ovog dogadjaja znamo da je proslo 1427 godina od momenta
preseljenja Allahova Poslanik s.a.v.s. iz Mekke u Medinu.
Tim povodom cemo u nedjelju ako Bog da poslije podne namaza imati
mevludski program gdje cemo se prisjetiti ovog znacajnog momenta cija
aktuelnost ni do dan danas ne jenjava.
Danas cu vam govoriti o necemu veoma znacajnom. Govoricu vam o
petom islamskom sartu i o tome sta smo mi kao hadzije koje smo to obavili
naucili od ove zivotne skole.
Citav zivot covjek je duzan da uci, da posmatra zivot i svijet oko
sebe i da crpi pouke i poruke, zato se kaze zivot je skola. Ove godine
kako izvjestaji govore hadz je obavilo 2,5 miliona hadzija iz svih
dijelova svijeta. Od koliko njih je Allah primio njihov hadz to samo On
zna, jer jedini On zna nase nijete i ono sto krijemo u nasim prsima,
jedini On zna ko Mu se iskreno a ko neiskreno odazvao. Onaj ko mu se
iskreno odazvao on se okoristio od ovog ibadeta i on je naucio nekoliko
veoma btinih stvari.
Hadz nas je poucio da svi ibadeti moraju biti iskljucivo u ime
Allaha dz.s., i da Allah Uzviseni nece primiti ni jedno djelo koje nije
uradjeno u njegovo ime. Kaze Poslanik s.a.v.s.:
„Zaista
se djela vrednuju prema namjeram i svakom covjeku pripada ono sto je
naumio“. Sjetimo
se primjera dzometa, alima i gazije koji su trazili od Allaha da udju u
Dzennet, jer su smatrali da su to zasluzili zbog svojih dobrih djela.
Dzomet je trazio ulazak u Dzennet jer je kako kaze dijelio imetak na
Allahovom putu, ali ce mu biti receno da laze, jer je to cinio neiskreno,
jer je to cinio kako bi se reklo da je dzometan, da je darezljiv, a ne
zbog Allaha. Na kraju ce biti vucen na svom licu sve dok ga ne bace u
dzehennemsku vatru. Alim ce traziti ulazak u Dzennet zbog toga sto je ucio
i druge poducavao, ali ce se i njemu reci da je to cinio u ime neceg
drugog, kako bi ljudi rekli za njega da je dobar ucac, da je vrstan karia,
pa ce i on isto tako biti odvucen u Dzehennem. Gazija ce isto tako traziti
ulazak u Dzennet ali ce mu se reci da laze i da se nije borio Allaha radi
nego kako bi ljudi za njega govorili da je hrabar, da je junak, pa ce i on
biti bacen u Dzehennem, da nas Allah od njega sacuva.
Hadz nas je poucio da je ovaj ibadet nacin da se zasluzi Allahov
oprost i nacin da nas Allah ocisti od grijeha. Ako se pitamo zasto bas
hadz, zasto Allah daje tako ogromnu nagradu za ovo djelo. Razlog je sto
svaki onaj ko obavlja hadz podnese dosta napora, umora, bolova, nesanice,
gladi i zedji, sto bude daleko od svoje porodice i sto se maksimalno
zrtvuje na tom putu. Uzviseni Allah kaze:
„Zaista
je sa mukom olaksanje, zaista je sa mukom slast.“
Hadz nas je poucio da je sabur osnova zivota jednog vjernika. I
doista onaj ko nema sabura neka ne ide na hadz. Vidjece mnogih prizora od
kojih bi covjek u normalnim okolnostima prokljucao od nervoze. Bice tu
guranja, vikanja, guzve, meteza, nepreciznosti, aljkavosti, ako se ne bude
saburli moze propasti citav hadz. Ovo obiljezje, tj. sabur, svaki hadzija
mora da ponese sa sobom. Ne smije biti poput nekih hadzija koji su saburli
i merhametli samo dok su u ihramima, a cim skine ihrame zaboravi sveono
sto ga je hadz naucio i zaboravi da je hadz obavio.
Kada smo htjeli treci dan da idemo na Minu da bacamo kamencice
imali smo ugovoren autobus koji ce nas prevesti do Mine i nazad. Prije
podne namaza dolazi nam vozac i saopstava da je njegov sponzor uzeo
autobuse za prijevoz nekih drugih hadzija. Sta uciniti??? Ispoljiti svoju
ljutnju ili osaburiti? Odlucio sam se za ovo drugo. Nakon podne namaza smo
trazili drugi autobus i hvala Allahu nasli smo ga. Hadzije su bile
prevezene do Mine, i negdje oko 4 sata smo izbacali kamencice i vratili se
nazad u hotel. Taj dan kao sto vam je poznato odmah poslije podne namaza
se desio ljudski stampedo gdje je preko 300 hadzija izgubilo zivote. Da
smo odmah krenuli na vrijeme mozda bi i mi bili svjedoci tih desavanja, a
mozda bi se nasli i u samom vrtlogu tog dogadjaja. Jos jednom se pokazalo
da sta god da se desi covjek mora osaburiti. Mi ne znamo Allahove
dugorocne planove. Nama se nekad cini da odredjene stvari nisu u redu, da
su nepravedne, ali Allah najbolje zna gdje se za nas nalazi hajr.
Hadz nas je poucio da smo mi pripadnici jednog ummeta, da smo mi
bez obzira odakle dolazili, bili bijeli, zuti, crveni ili crni, da smo svi
mi brace i sestre u islamu. Allah
Uzviseni kaze: „Zaista su mu’mini braca“. Vidjeli
smo mnogo nase brace i sestara, sa nekima i razgovarali i mogu vam reci
jednu veoma interesantnu stvar, a to je da je bosnjacki narod veoma
postovan u cijelom islamskom svijetu. Cim spomenemo da smo bosnjaci da
dolazimo iz Bosne, automatski skoro svaki nas sagovornik kaze Alija
Izetbegovic. Bio je to velik covjek. Covjek koji je pokazao svojim zivotom
i principima kako se moze biti dobar musliman i na zapadu.
Hadz nas je naucio pokretu, aktivnosti, kretanju a ne ucmalosti,
ljenosti i spavanju. Ovaj metod bi trebali da prenesemo i na svoje
zajednice u kojima se nalazimo te da u nasim dzematima budemo uvijek
aktivni. Zamislite, ljudi bi ustajali u 3 sata iza pola noci i isli
tavafiti oko Bejtullaha. Prije nego bi se otvorila dzamija Allahova
Poslanika ljudi su stajali ispred dazmije kako bi ugrabili mjesto u revdi.
Malo se spavalo, a dosta se kretalo, ali i pored toga imali smo u sebi
dosta snage.
Hadz nas je poucio vrijednosti odredjenih mjesta koje je Allah
Uzviseni ucinio svetim. Jos bolje smo shvatili znacaj Bejtullaha, jer smo
ga svojim ocima vidjeli, jer smo osjetili kako privlaci nase duse, nasa
srca i nase poglede. Vallahi smo osjetili Bejtullah kao da je nesto zivo,
sto ima dusu. Gledao sam kako ga ljudi grle i ljube, kako se pripijaju uz
njega, gledao sam kako placu dok ga posmatraju, dok Allahu dove upucuju,
gledao sam ljude kako nakon obavljenog oprostajnog tavafa okrecu se prema
njemu, a suze im se slivaju niz lice. Ovo covjek moze samo da dozivi i da
osjeti ako krene na hadz. Hadz
nam je otvorio oci i vidike, otvorio nasa srca. Hodali smo po zemlji po
kojoj je krocio Allahov Poslanik s.a.v.s., vidjeli smo stope Ibrahim a.s.,
otisnute u kamenu. Pojili smo svoje duse Zemzemom koji je provreo pokraj
nogu Ismail a.s. Klanjali smo u Poslanikovoj dzamiji, prenijeli
Resulullahu svoje selame, vidjeli smo brdo Uhud, sehidsko mezarje itd. Sve
ovo nam je jos vise ucvrstilo i pojacalo nas iman i ubjedjenje da i dalje
krocimo siratil mustekimom radeci sve ono sto nas vodi Allahu i Njegovom
Dzennetu, a kloneci se svega onoga sto moze izazvati Allahovu srdzbu i sto
nas moze odvesti u Dzehennem.
|
||||||||||||||||||||||||
