Iz nevedenih ajeta vidimo da nas Allah poziva da razmišljamo kako bi došli do spoznaje, kako bi saznali odgovore na pitanja koja nas muče, kako bi spoznali Allaha, kako bi popravili naše stanje, kako bi se prošli griješenja i shvatili da nam je mjesto povratka kod Allaha.

Iz ovih ajeta isto tako možemo vidjeti da ima i onih koji uopšte ne razmišljaju o Kur'anu. U toku dana stigne o svemu da razmisli ali ne stigne ni jedne sekunde da razmisli o Allahu. Mjesto spoznaje ili bolje rečeno imana je srce i onaj ko ima živo srce on će pouku da primi.

Naime, što se tiče ljudi možemo reći da njih ima tri vrste:

1.Oni čije je srce mrtvo. To su oni koji kažu: Ja imam dobro srce, bolje od mnogih onih koji klanjaju. Ali kakvo je to srce kome je svjedno što mu se kći ili sin drogirani vraćaju kući? Kakvo je to srce koje Allahu na sedždu ne pada? Kakvo je to srce koje se odaje svakoraznim grijesima? Je li to dobro srce? Je li to ono srce koje će pouku da primi???

2.Oni čije je srce živo, ali nije uvijek spremno primati sve obaveze koje mu Allah daje. Takvima brzo dosadi slušanje Allahovih ajeta, predavanja i vazova pa izlaze iz džamije jer srce nije dovoljno živo da bi sa slašću upijalo Allahove riječi i riječi Njegovog Poslanika.

3.Oni čije je srce živo i spremno uvijek slušati ajete i po njima postupati. Oni se trude da što je moguće više vremena provedu sa Allahom, sa Kur'anom, sa dobrim ljudima, da budu u halkama zikra i predavanjima.

Što se tiče prve grupe oni su slijepi iako imaju oči, jer ne vide istinu. Drugi vide, ali im je pogled usmjeren u pogrešnom pravcu, dok jedino treći oštro vide svoj cilj i ka njemu putuju.

Pitamo se ponajviše mi koji vazimo ljudima, kao i mnogi drugi čija su srca istinski živa zašto mnogi ljudi nemaju snage provesti u praksu ono što čuju na vazovima i hutbama i zašto vaz na jedno uho uniđe a na drugo izađe?

Razlog zbog čega je to tako jeste:

-što svoju vjeru gledaju kao sekundarnu tj. sporednu stvar, a ne kao primarnu potrebu i kao osnovu svog života.

-što uzimaju za uzor ili kao opravdanje one koji govore istinu a ne rade po njoj tako da neki kažu kad može hodža i hadžija zašto ne mogu i ja, kao da ne znaju da će svako za sebe odgovarati.

-što ne razmišljaju o kaznama zbog svojih postupaka, kao da neće biti pozvani na odgovornost, kao da neće biti proživljenja kao da neće biti Sudnjeg dana, kao da nema ni Dženneta ni Džehennema.

Pouke iz Kurana, hadisa, dersova, predavanja i knjiga  treba uzimati na tri najbitnija načina:

1.Živim srcem i čistim razumom. A srce se oživljava druženjeme sa onima koji su iskreni. Učenjak Ibn Tejmijje je rekao:“Ko želi očistiti razum i srce probuditi neka između sabahskog sunneta i farza stalno po 41 put uči: Ja Hajju ja Kajjum, La ilahe illa Ente bi rahmetike estegisu. (O Živi, o Vječni, nema drugog Boga osim Tebe, i Tvojom milošću od Tebe pomoć tražim.)

2.Razmišljanje o „danima Allahovim“  tj. vremenu Allahovog suda i konačnog obračuna, uz potpunu svjesnost svoje prolaznosti.

3.Dijeljenjem imetka, jer imetak udjeljuju samo oni koji vjeruju da ih za to čeka nagrada od Allaha i oni koji nisu robovi svog imetka.

A da bi naše srce bilo živo moramo izbjegavati ono što ga umrtvljuje. A to je:

-druženje sa ljudima koji stalno griješe.

-živjeti od dugih nada i planova.

-vezivanje srca za materijalizam i prolazne stvari.

-prejedanje.

-pretjerano spavanje kao i pretjerano smijanje.

Što se tiče druženja dovoljna nam je naša narodna poslovica koja kaže: „S kim si taki si.“ Zato gledajmo ako želimo da imamo živo srce da se družimo sa dobrim ljudima, da sjedimo na onim sijelima gdje se Allah spominje i gdje se podsjećamo na prolaznost ovoga svijeta.

Ima ljudi koji žive od nada i maštanja, ali sve to umrtvljuje srce. Čim se rodi neka ideja ako je hajr pretoči je u praksu, ne čekaj ovo ili ono. Samo to uradi (Just do it).

Od stvari koje čine srce bolesnim i umrtvljuju ga je i vezivanje za materijalizam tako da čovjek zaokupljen ovodunjalučkim ljepotama ne razmišlja uošte o džennetskim ljepotama pa se stoga za njih i ne bori.

Od stvari kojih se moramo kloniti je i pretjerivanje u jelu i piću, spavanju pa čak i smijanju.

Ibrahim Ibn Edhem je prošao pokraj jednog mladića koji se pretjerano smijao, te ga upita: „O mladiću, jesi li prešao sirat ćupriju, jesi li ušao u Džennet?“ Reče ne. Pa čemu onda smijeh- upita ga Ibrahim.

Molim Allaha da učini naša srca živim, da primaju pouke, da razmišljaju o Allahu, da ga se boje, i da ga svakodnevno za milost mole. Amin.