|
Allahu najdraza mjesta su dzamije |
|
Draga braco i cijenjene sestre,
draga omladino.
Mnogi od nas znaju da je
01. maja bio praznik rada koji se obiljezio sirom svijeta. Taj
praznik nema nikakve veze sa bilo kojom religijom, dakle to nije vjerski
praznik. Jedina dva vjerska praznika koje islam poznaje su Bajrami.
Zalosna je cinjenica da mnogi oni koji su se odlucili da obiljeze ovaj dan
uz okretanje janjadi obiljezavaju ga i sa alkoholom. Ovo je samo jedna od
bolesti koja je u nekima ostala jos od doba komunizma. Interesantno je da
takvi kada trebaju zaklati kurban pitaju koliko kosta, da li se bas mora
itd. Ali kada treba to janje okrenuti na raznju za prvi maj onda se ne
pita ni za cijenu, niti mora li se ili ne.
Oni stariji se sjecaju i 25. maja, jer je tada rodjen Josip Broz
Tito, tada su se priredjivali sletovi, nosena je stafeta mladosti itd.,
ali vjerovatno mnogi ne znaju za 07. maj i sta se za njega veze. Ovom
hutbom zelim da se podsjetimo tog znacajnog momenta za nas Bosnjake. Taj
dan tj. 07. maj je u Bosni i Hercegovini proglasen Danom dzamija. To nije
nikakav praznik, nego je to dan kada se prisjecamo svih onih dzamija koje
su nastradale od agresorske ruke, koje su bile devastirane, sa porusenim
munarama, razbijenim staklima, srusenim mimberom ili mihrabom. To je dakle
dan koji simbolizuje nasu borbu za slobodu, dan kada se okrecemo samima
sebi i pitamo se sta cinimo da se te dzamije obnove, da se nove sagrade i
sto je najbitnije to je vrijeme kada treba da preispitamo svoj odnos spram
Allahovih kuca.
U hadisu kojeg biljezi Ibn ebi Sejbe Poslanik s.a.v.s., kaze: “Gradite
dzamije u sto vecem broju.” Prvi
muslimani su ovo doslovno shvatili te su se nadmetali u ovom hairli poslu
nastojeci uloziti sto vise truda i imanja kako bi gradnjom dzamija
omogucili sirenje islama. U prvo vrijeme, dzamije su bile prije svega
mjesta za klanjanje, ucenje Kur’ana, spominjanje Allaha, ali isto tako
su bile i skole, i mjesta za sva hairli dogovaranja. Nekada su dzamije
bile centri oko kojih su se vrtjele sve aktivnosti. Zalosno je sto su nase
dzamije jedno vrijeme bile zapostavljene. Ljudi, uglavnom penzioneri koji
nisu imali kud drugdje otici su dolazili u dzamije i obavljali namaze.
Razloge i opravdanja mozemo traziti u sistemu u kojem smo zivjeli, ali je
tu bilo i mnogo do nas samih. Nama se nije tako strogo branilo obavljanje
namaza u dzamiji, jeste da nije bilo pozeljno, ali onaj ko je htio mogao
je namaz da obavi.
Danas, Allahu hvala nicu islamski centri sirom svijeta koji imaju
visestruku namjenu tako da se dzamijama vraca prvobitna svrha. Svaka
dzamija treba da se pretvori u centar. Centar vjerske aktivnosti,
drustvene, socijalne, kulturne i dr. Dzamija treba da igra centralnu ulogu
u nasim zivotima i nasim aktivnostima. Nadam se da smo shvatili da bez
dzamija nama nema opstanka u nasoj lijepoj vjeri islamu.
Koliko su dzamije znacajne govori i cinjenica da su to Allahu
najdraza mjesta. U hadisu kojeg biljezi Muslim Poslanik s.a.v.s., kaze: “Allahu
najdraza mjesta su dzamije, a najmrza mjesta su Mu pijace.” Braco
moja draga i sestre, pitam se je li i kod nas ovako? Jesu li i nama
dzamije najdraza mjesta? Da li volimo da se u njima zadrzavamo? Da sjedimo?
Da u dzamiji sacekamo vrijeme drugog namaza itd.?
Nase pojedinacne aktivnosti su se svele na samo jednu stvar, a to
je obavljanje namaza. Mnogi cim obave namaz izlaze iz nje smatrajuci da
nema vise sta da radi u njoj. A
gdje je ucenje Kur’ana? Ako ne znamo uciti na arapskom gdje je citanje
prijevoda ? Gdje je citanje islamske literature? Gdje je zikr? Gdje
je razmisljanje? Sve
su ovo stvari koje svaki od nas moze da radi sam i za sto mu ne treba niko.
|