|
Draga braćo i sestre u imanu i islamu. Svima nam je poznato da je 07. Maj u Bosni i Hercegovini proglašen danom džamija jer je taj dan 1993 godine u ranim jutarnjim satima minirana i porušena od strane srpskog agresora, Ferhadija džamija u Banja Luci. "Dan džamija", podsjeća na stradanje svih džamija i drugih vakufskih objekata u BiH u toku krvavih agresija na BiH (srpske i hrvatske), u periodu 1992. - 1995. godina. Ovog momenta se prisjećamo iz tri razloga. Prvi kako ne bi zaboravili ono šta nam se desilo, drugi razlog kako bi izvukli pouku iz onoga što nam se desilo. I Treći razlog je kako bi preispitali same sebe koliko nam danas znači džamija u našim životima. Nama je svima manje više poznato kroz kakve muke i patnje je prošao bošnjački narod. Poznato nam je koliko je ubijeno bošnjaka i bošnjakinja. Znamo ko ih je mučio, maltretirao, sestre silovao, džamije rušio, sve to znamo, ali zaboravljamo. Zaboravljamo, a ne bi smo smjeli. Jer ako zaboravimo sve ono što nam se desilo istorija će se ponoviti. Prošlo je dosta vihora kroz Bosnu. Mnoge vojničke čizme su je gazile. Neki su htjeli da nas istrijebe, da se nikada u Bosni ezan ne čuje sa munara, ali uz Allahovu pomoć mi smo opstali. Muslimani Endelusa koji su vladali 700 godina njih više nema, pregazila ih je krstaška čizma. Džamije su porušene i pretvorene u muzeje. Mi evo već skoro 600 godina odolijevamo raznim vjetrometinama čuvajući i braneći svoj din. Sačuvali smo svoj din-iman u ratu, branili smo naše džamije i nismo dali da ih iko skrnavi, ali danas nažalost napuštamo džamije i ostavljamo ih praznim. Da li smo naučili lekciju? Da li smo shvatili koliki značaj treba da ima džamija u našem životu? Kako se danas ophodimo prema našim džamijama? Da li ih posjećujemo samo jednom sedmično kao kršćani ili se trudimo da budemo bolji od njih? U našem jeziku se udomaćio izraz džamija koji potiče od arapske riječi džemea, što znači sakupiti, okupiti i iz te riječi imamo džamiju koja predstavlja mjesto okupljanja. Drugi izraz koji je udomaćen u arapskom svijetu je mesdžid koji dolazi od arapske riječi sedžede-učiniti sedždu. Mesdžid ima značenje mjesto na kome se čini sedžda, a sedžda je najznačajniji dio namaza, jer Poslanik s.a.v.s., kaže: “Rob je najbliži Allahu kada je na sedždi.” Mesdžid ili džamija je mjesto namaza kojeg je islam učinio glavnim stubom vjere: “Namaz je stup vjere. Ko ga ostavi, ostavio je vjeru, a ko ga sruši srušio je vjeru.” Šta reći za one koji su ostavili ovaj stup?! Koji su daleko od namaza, daleko od Allaha?! Šta reći za one koji nemaju u svojoj kući ni jedne sedžade niti znaju na kojoj se strani nalazi kibla?! Ništa drugo nego da su porušili svoju vjeru, jer kao što zgrada ne može stojati bez stubova tako ni islam ne može opstati bez namaza. Islam podstiče klanjanje namaza u džamiji tj. u džematu. U vezi klanjanja namaza u džematu ulema se razilazi oko njegovog propisa. Jedni tvrde da je to sunnet-muekkede, što znači sunnet kojeg Poslanik s.a.v.s., nije nikada izostavljao. Drugi kažu da je to fard-kifaje, ako ga obavi jedna grupa sa ostalih spada ta obaveza, a treći kažu da je to fardul-ajn, stroga obligatna dužnost svakog pojedinca ponaosob. Pogledajmo, ulema se ne raspravlja oko toga šta je namaz, treba li ili ne, nego se raspravlja da li se mora svaki namaz klanjati u džematu ili može ponekad i kod kuće. Naime klanjanje namaza u džematu ima veliki značaj. Prije svega drži džematlije na okupu. Širi se bratska ljubav i pažnja. Šejtan se udaljava i bježi od onih koji redovno klanjaju u džematu. Zatim obavljanje namaza u džematu je daleko lakše i slađe nego kada taj isti namaz treba obaviti kada smo sami kod kuće. Muslimansko vezivanje za džamiju ne smiju biti kao kršćansko vezivanje za crkvu koji je posjećuju samo jednom nedjeljno. Musliman mora biti svakodnevno vezan za džamiju pogotovo ako čuje glas ezana koji ga poziva na namaz. Kada musliman odsustvuje sa jednog ili dva namaza, njegova braća se raspituju i brinu za njega. Ako je bolestan oni ga posjećuju, ako nešto radi pomognu mu, ako je na putu mole se za njega i brinu o njegovoj porodici, a ako zaboravi na namaz podsjete ga. Ovo je veoma bitna komponenta džamije, jer se dešavalo a i dan danas se dešava da bude naše braće muslimana koji ne dolaze u džamiju radi namaza pa se razbole a niko ih ne posjeti, jer niko ga i ne zna, jer ga nema u džamiji. Kada se neko razboli ko inače redovno dolazi u džamiju svi se raspituju gdje je, šta je sa njim, je li bolestan, kako mu je itd. Džamija za svakog vjernika igra ogromnu ulogu u njegovom životu, samo oni koji su nemarni i koji ne vjeruju u Allaha i Sudnji dan, njima je svejedno da li u njegovoj blizini ima džamija ili ne. Vjernik ne može niti smije da živi daleko od džamije i od zajednice. Zbog ovog razloga naš Poslanik neka je na njega Allahov mir i spas je došavši u Medinu prvo što je učinio jeste određivanje lokacije za izgradnju džamije. Nakon što je podigao džamiju u Kubau Poslanik s.a.v.s., je sagradio džamiju u Medini. Još u doba Poslanika ashabi su išli dalje donoseći i dostavljajući do ljudi riječi istine, riječi imana i islama i gdje god su se zaustavili tu bi gradili džamiju. Svaki naredni halifa je nastojao da ostavi nešto iza sebe, nešto što će biti ugodno dragom Allahu, korisno ljudima a i što će njemu koristiti. Mnogi vladari su dizali prelijepe džamije širom svijeta praveći time trajni vakuf od kojeg teku sevapi onome ko je dao da se taj vakuf ta džamija izgradi. Od doba Allahova Poslanika s.a.v.s., pa do danas u svijetu je izgrađeno na milione džamija. Prva džamija je bila izgrađena na čistoj bogobojaznosti od Allaha Uzvišenog, od blata, lišća i prušća, ali je odisala snagom živošću i čvrstinom kojoj danas nijedna džamija na svijetu ne može da parira pa makar bila od samog čelika izgrađena, jer prvu džamiju je gradio Resulullah svojom mubarek rukom zajedno sa najboljom generacijom ljudi sa ashabima i ensarijama. Za vrijeme posljednje oružane agresije na BiH potpuno je porušeno 614 džamija (534 od strane srpskog agresora, a 80 od hrvatskog agresora), dok je oštećeno 307 džamija (249 od srpskog agresora, a 58 od hrvatskog agresora), što čini 80,5% od ukupnog broja 1144 džamije, koliko ih je bilo prije ove dvije agresije. Pored toga je od ukupno 557 mesdžida (džamija bez munare), potpuno porušeno njih 218 (od srpskog agresora 175, a od hrvatskog agresora 43), dok je oštećen 41 mesdžid (21 od srpskog agresora, a 20 od hrvatskog agresora), što žini procenat od 46,40%.Ovo su podaci koje moramo znati, da se zlo ne ponovi, jer narod koji ne zna šta mu se desilo u bliskoj prošlosti, ima šansu za nestanak u eventualnom narednom naletu, jer kada nestane tragova materijalne i duhovne kulture, blizu je i biološki nestanak jednoga naroda. Molim Allaha da izvučemo pouku iz onoga što nam se desilo, da ne zaboravimo prošlost i da više pažnje posvećujemo Allahovim kućama tj. džamijama. Amin.
|
|
|||||||||||||||||||||||||||
Zaista
sva zahvala pripada Allahu
