Svake godine početkom mjeseca maja se prisjećamo jednog momenta koji se desio 07. maja 1993 godine u Banja Luci. Naime 07. maja 1993. godine u ranim jutarnjim satima minirana je i porušena od strane srpskog agresora, Ferhadija džamija u Banja Luci. Taj momenat i taj dan je uzet za obilježavanje "Dana džamija", kako bi nas podsjećao na  stradanje svih džamija i drugih vakufskih objekata u BiH u toku krvavih agresija na BiH (srpske i hrvatske), u periodu 1992. - 1995. godina.

            Ferhat-pašina džamija, sagrađena 1579. godine, je centralni objekat u Banjaluci i jedno je od najuspješnijih arhitektonskih ostvarenja bosanske arhitekture, XVI vijeka. Džamija je dimenzija 18m. X 14m.. Vrh kupole je visok 18m.. Munara je visoka 43m.. Ferhadija je 1950. godine uvrštena u kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine, a potom je uvrštena na listu spomenika svjetske baštine pri UNESCO-u. Džamija je djelomično uništena ekplozivom detoniranim 7. maja 1993. godine od strane srpskih zločinaca. Nakon prvog rušenja, vlasti Republike Srpske su organizovale potpuno rušenje i čišćenje terena na kojem se nalazio cjelokupni kompleks džamije. Ostaci ruševina su odvezeni na gradsku deponiju. Kratko nakon rušenja Ferhadije, srušena je i obližnja sahat-kula. Ferhadija je bila jedna od 16 Banjalučkih džamija, koje su tokom agresije na RBiH od 1992. - 1995. godine, do temelja porušene. 

            Počevši od našeg Poslanika s.a.v.s., pa do današnjih dana džmije su se gradile, održavale, renovirale i uljepšavale. Pitamo se ko su ti koji grade džamije ? Ko su ti koji daju svoj imetak kako bi sagradili džamiju ? Ko su ti koji sami sobom finansiraju izgradnju munare, kupola, ugradnju prozora, vrata i dr.

Odgovor na ovo pitanje ćemo potražiti u Allahovoj Časnoj Knjizi Kur‘ani Kerimu gdje Allah opisuje one koji Allahove džamije grade i održavaju te kaže :

„Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.“ (Et-Tevbe, 18)

            U ovom ajetu Uzvišeni Allah potvrđuje iman onome ko održava džamije, kao što prenosi Imam Ahmed od Ebu Seida El-Hudrija, da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, rekao :

« Kada vidite čovjeka da posjećuje džamije posvjedočite mu da posjeduje iman. »

            Dakle onaj koji posjećuje džamiju te mu je to postalo adet tako da ga često viđamo u džamiji za njega Poslanik a.s., kaže da možemo posvjedočiti da ima imana, a oni koji često ne posjećuju džamiju za njih ne možemo reći da su pravi mumini.

            Na prvom mjestu Allah opisujue one koji grade i održavaju džamije sa imanom, to su oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju. Ima ljudi koji vjeruju u Allaha, ili onih koji vjeruju da postoji neka sila koja upravlja svijetom, ali ne vjeruju da ima i onaj svijet. Upravo je to ono što razlikuje vjernike od nevjernika i upravo je to ona nit koja dijeli jake vjernike od slabih. Shodno svom imanu u Allaha i u onaj svijet čovjek upravlja i usmjerava svoje životne aktivnosti. Tako onaj koji više voli dunjaluk daje prednost ovome svijetu i ne bori se previše za onaj svijet. Ali zato onaj ko spozna da je Ahiret ljepši i da je vječan bori se da ga na svaki mogući način zaradi, a jedan od tih načina jeste gradnja i održavanje džamija.

A Allahov resul kaže: 'Ko bude sagradio mesdžid želeći Allahovo zadovoljstvo, biće mu sagrađene slična kuća u Džennetu.' (Buhari, br. 450)

Upravo zbog ovog razloga, zbog one kuće u Džennetu, džamije grade oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju.

Džamija nam je potrebna i zbog još nečega. Allah kaže da pored imana njegove džamije grade oni koji namaz obavaljaju i zekjat daju. Džamija nam je potrebna zbog zajedničkog namaza putem kojeg jačamo naš iman, naše bratske odnose, našu ljubav, slogu i saradnju. Ima onih koji redovno dolaze, ali ima i onih koji veoma rijetko dolaze. Ljudi se pravdaju raznim izgovorima što ih nema u džamiji. Neki kažu da nemaju vremena, neki da nemaju šta raditi, neki čak govore kako su džamiji sve sami lopovi, ili neki kažu kad vidim ko sve ide u džamiju meni se ne ide, ili neki se naljutio na ovog ili onog pa neće zbog njega u džamiju itd.

Što se tiče vremena u to nećemo ulaziti, ali sjediti kod kuće ispred TV ekrana, ili dremuckati na kauču, ili hladovati u bašti i govoriti da nemamo vremena je čisto samoobmanjivanje. Allah najbolje zna jesmo li mogli doći na namaz ili ne.

Oni što kažu da nemaju šta raditi u džamiji moraju znati da džamija nije firma nego je ona Allahova kuća gdje se radi za onaj svijet, a sam dolazak u džamiju je način putem kojeg se stiču sevapi, zatim namaz u džematu i njegova za 27 puta veća vrijednost su dovoljni argumenti da nas bolje motivišu.

Ima i onih koji se pravdaju kako su u džamiji sve sami lopovi počevši od hodže pa nadalje.  Pogledajmo samo sa kakvim lopovima radimo u firmama ali niko ne kaže da neće da ide u firmu. Zašto? Zato što ljudi osjećaju i imaju materijalnu korist od dolaska u firmu pa su zbog toga spremni da žrtvuju svoje slobodno vrijeme, da saburuju na uvrede, naredbe i komentare, jer znaju da će na kraju mjeseca dobiti platu. Koliko smo svjesni Allahove plate? Koliko nas ima koji rade u Allahovoj firmi? Jesmo li se zapitali koliki imamo neprikinuti radni staž kod Allaha? (Od kada redovno klanjamo).

Oni koji ne dolaze u džamiju zbog ljudi nisu ni svjesni da su podlegli šejtanu i njegovom nagovaranju. Svaki namaz mi obavljamo radi Allaha,  a ne radi ovoga ili onoga.

Zatim Allah pored namaza opisuje graditelje džamija da oni zekjat daju. Izdvajaju iz svog imetka, iz svojih novčanika kako bi podigli i održvali Allahove kuće. Davanje na Allahovom putu je čin materijalnog ibadeta koji ima posebnu vrijednost kod Allaha. U hadisu se prenosi da je džomet (koji dijeli svoj imetak) pretekao ulaskom u džennet i gaziju i alima. A zasigurno da i mi možemo biti takvi. 

I na kraju Allah opisuje neimare svojih kuća da se oni nikoga osim Allaha ne plaše.

Danas ćemo vidjeti ljude preplašene, boje se budućnosti, boje se ljudi, boje se munje i groma, boje se ovoga ili onoga, dok graditelji džamije se samo Allaha boje i samo od Njega pomoć i oprosta traže i samo od Njega se nadaju nagradi. Za one koji u Allaha i onaj svijet vjeruju, koji namaz obavljaju, koji zekjat daju, koji se nikoga osim Allaha ne boje, za njih Allah kaže: oni su nadati se na pravom putu.

Toliko dobra, toliko lijepih djela, i hajrata i opet kaže, nadati se, a ne zasigurno su na pravom putu. Zašto braćo draga, zbog čega?

Zato što se svako djelo vrednuje prema namjerama i svaki onaj ko bude Allaha radi gradio i održavao Allahove kuće oni će shodno svome nijjetu biti nagrađeni. Ima ljudi koji grade džamije da bi ona nosila njegovo ime, da bi se spominjao u narodu, da bi se govorilo da je džometan itd., međutim Allah prima samo ono što je u Njegovo ime i radi Njegovog zadovoljstva učinjeno.

Molim Allaha da nas učini od onih koji će graditi i održavati Allahove džamije, koji će vjerovati u Njega i u budući svijet, koji će redovno džamije posjećivati, namaze u džematu obavljati, koji će zekjat davati i koji se neće nikoga osim Allaha bojati. Amin.