Draga braco u dinu, cijenjene sestre.

   Hidzra koja se odigrala prije 1424 godine je momenat koji i dan danas traje, kako zbog svojih uvijek zivih pouka i poruka tako i zbog surove realnosti koja prati muslimanski ummet. Danas sirom zemlje imamo muslimanskih muhadzira koji napustaju svoje domove bjezeci od din-dusmana kako bi sacuvali makar i ono malo imana i islama sto nose u svojim srcima. Mnogi nasi muhadziri se jos nisu vratili na svoja ognjista, neki se nece nikada vratiti, jer su svoje kosti ostavili u hladnoj tudjini ili su svili novo gnijezdo negdje daleko na obalama Australije ili Amerike. Oni koji su se vratili bore se sa zimom, gladju, neimastinom i bolestima, oni su veoma dobro osjetili posljedice hidzre.

   Rekli smo da hidzra kao dogadjaj nosi sa sobom bezbroj pouka od kojih bih izdvojio samo neke.

   Boziji Poslanik s.a.v.s., je napustivsi Mekku u kojoj vise nije mogao da siri islam odlazi u Medinu gdje ce moci da nastavi svoju misiju, da bi to ostvario on postavlja temelje novoj drzavi bez cega ni jedna drzava ne moze uspjeti, ti temelji su bili: Dzamija, bratstvo u islamu i neovisna muslimanska ekonomija.

   Svaka zajednica se mora za nesto vezati bilo to za licnost, instituciju ili organizaciju. Boziji Poslanik veze muslimane za jednu instituciju koja nece nikada propasti, veze njihova srca za dzamiju koja ce biti centrom zivota svih muslimana. Doista kod vjernika dzamija zauzima centralno mjesto i ne moze da zamisli zivot bez nje. Zato je Boziji Poslanik s.a.v.s., kada je dosao u mjesto Kuba’ gdje je ostao cetiri dana sagradio dzamiju. Nije to bila dzamija sa cvrstim zidovima, od cigli, blokova, maltera i betona, bila je to jednostavna gradjevina od zemlje, prusca i lisca, sedzda se na zemlji cinila tako da su ashabima ostajali po licima tragovi od zemlje, ali je i pored svega toga ta mala dzamija odisala snagom i cvrstinom kao da je od celika izlivena i njeni zidovi iz dana u dan su postajali sve tjesnji i tjesnji. Dosavsi u Medinu Resulullah pusta svoju devu da klekne gdje ona hoce, jer na onom mjestu gdje ona klekne bice sagradjena dzamija. Prvi korak, prvi ulazak u Medinu, nema svracanja kod ovog ili onog da se odmori, da se okrijepi, nema predaha sve dok se ne odredi lokaciji dzamiji. Iz ovoga vidimo koliki je znacaj imala dzamija za Resulullaha, nije dozvolio ni jednog momenta da muslimani budu bez svog orjentira, da budu izgubljeni da ne znaju kuda da se okrenu. Tesko li onome ko izgubi taj orjentir u svome zivotu, a nazalost imamo prilike vidjeti ljude koji ovdje zive po dvadest i trideset godina i ne znaju na koju stranu treba da se okrenu, ne znaju gdje se nalazi kibla. To su doista izgubljeni ljudi kojima je centar zivota kafana, birtija diskoteka ili nesto drugo.

   Dzamija Bozijeg Poslanika s.a.v.s., je postala pravim centrom duhovnog, politickog, vojnog i kulturnog zivota. Ako si bilo koga trazio znao si zasigurno da ces ga naci u dzamiji, jer su ashabi poceli misliti lose o onome ko nije dolazio na zajednicki namaz. A sta bi tek ashabi pomislili o danasnjim muslimanima koji imaju dzamiju odmah pored svoje kuce, ezan uci i poziva na namaz na spas, a on nemaran kod kuce sjedi, jede i pije, pa cak te namaze ni kod kuce ne klanja.

   Ashabi su dobro shvatili da bez dzamije nema opstanka te da ni jedan musliman ne smije biti a da ne zna za dzamiju. Dzamija je institucija koja ce zasigurno opstati, ali kada i kako. Opstace samo onda kada bude dovoljno njenih nosilaca i sve do onog momenta dok nama bude stalo do dzamije i dok ona bude centrom nasih zivota.

   Pored toga sto je Poslanik s.a.v.s., vezao srca vjernika za dzamiju htio je ujedno da uveze srca muhadzira i ensarija jednih sa drugim. Da bi ojacao te veze, da bi muhadziri bili lijepo prihvaceni, da bi povecao solidarnost medju njima Boziji Poslanik pristupa bratimljenju izmedje Muhadzira (stanovnici Mekke) i Ensarija (stanovnici Medine), koji su prihvatili Mekkelije kao svoju rodjenu bracu. Za njih Allah dz.s., kaze u Kur’anu: 'I onima koji su Medinu za zivljenje izabrali i domom prave vjere josš prije njih ucinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato šsto im se daje ne osjecaju i vise vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se cuvaju pohlepe, oni ce sigurno uspjeti!' (Suretu-l-Hašr: 9)

   Ovo bratimljenje nije bilo samo prazno slovo na papiru, ono se doista i sprovelo u djelo. Buharija prenosi da je po dolasku u Medinu Resulullah a.s., pobratimio Abdurahman ibn Avfa i S’ad ibn Rebia. On je rekao Abdurahmanu: “Ja sam najbogatiji medju Ensarijama. Svoju imovinu dijelim na dvoje. Imam dvije zene, pogledaj koja ti se vise od njih svidja pa mi reci i ja cu je pustiti, a kad joj prodje iddet (period priceka poslije razvoda) ti je ozeni”. Na to mu Abdurahman rece: Neka ti Allah podari bericet u tvojoj porodici i u tvome imetku”. Gdje vam je carsija?” Uputise ga u carsiju kod Benu Kajnuka’a jevrejskog plemena, zatim do malo vremena, ugleda ga Resulullah, a.s., da nosi maslo i namirnice, a malo poslije toga primjeti tragove mirisa na njemu, pa ga upita: “Sta je to?” On odgovori: “Ozenio sam se.” Resulullah upita: “Koliko si platio” “Jednu zlatnu kospicu.”

   Prenosi se od Ebu Hurejreta r.a., da je rekao: “Rekose Ensarije Resulullahu s.a.v.s., podijeli plantaze hurmi izmedju nas i Nase brace Muhadzira.” On odgovori: “Ne” Oni rekose: “Onda pomozite u obradi, a rod nam je zajednicki.” Poslanik rece: “U redu.” A oni odgovorise: ”Slusamo i pokoravamo se.”

    Cin bratimljenja je bio cin velike mudrosti i to je bilo najbolje rjesenje za bezbrojne probleme sa kojima su se muslimani suocili.

   Iz primjera Abdurahmana ibn Avfa vidimo kako jedan musliman mora da se bori za svoju ekonomsku neovisnost sto je ujedno i nama poruka, jer bez jake ekonomije nema ni jakog drustva niti jake drzave. U to doba ekonomiju u svojim rukama su drzali zidovi koji to i dan danas cine, a razlog je sasvim jednostavan i lezi u cinjenici da jednom zidovu nije tesko otici i desetak kilometara dalje kako bi kupio od svog brata zidova i kako bi time uvecao njegov kapital, sve dok i mi muslimani ne budemo imali ovu svijest, ekonomijom ce vladati cifuti. Najveci problem ekonomskog razvoja kod muslimana su oni sami, jer medjusobna zavist, neadekvatna konkurencija, nametanje sa cijenama, zatim pomanjkanje svijesti islamskog bratstva i medjusobnog potpomaganja uticu da muslimani imaju veoma slabu ekonomiju i da  prepustaju da se drugi njome bave, da drugi proizvode i zaradjuju, a oni samo da trose i kupuju.

Ove tri poruke hidzre su veoma jednostavne, dzamija, bratstvo i ekonomija, i jedino njihovom primjenom mozemo ostvariti napredak, srecu i blagostanje.

   Molim Allah dz.s. da nasa srca ucvrsti u bratskoj ljubavi, da ih veze za Allahove kuce i da nas ne ucini niokom ovisnim osim o Allahu. Amin.