|
Draga braco, cijenjene i uvazene dzematlije, postovane majke,draga
omladino.
Uskoro
nam dolazi nova muslimanska 1425 godina. Mnogo je vremena proteklo od tog
momenta. Mi se svake godine podsjecamo na ta desavanja kako bi prije svega
odrzali u nasim sjecanjima tu bogatu tradiciju i kako bi shodno vremenu i
prostoru gdje zivimo crpili pouke i poruke iz tih dogadjanja.
Prije nego progovorimo o samoj hidzri htio bih da se upoznamo sa
uvjetima u kojima su zivjeli prvi muslimani kao i problemi sa kojima su se
suocavali u svom svakodnevnom zivotu.
Nakon sto je Resulullah obznanio ljudima da je on
Poslanik od Allaha i nakon sto ih je otvoreno pozvao u Islam, da ostave
vjerovanje u kipove, musrici su pokrenuli pravi medijski rat koji se cesto
zavrsavao vrijedjanjem, omalovazavanjem, mucenjem, i torturama. Bojeci se
za zivot pojedinih muslimana koji nisu imali jaku i mocnu rodbinu koja bi
ih stitila Resulullah predlaze da grupa najugrozenijih muslimana ucini
prvu hidzru u Abesiniju, danasnju Etiopiju kojom je upravljao pravedni
kralj Nedzasija koji je bio krscanin.
Nakon objavljivanja kur’anskog ajeta:- “One koji na ovom
svijetu dobra djela budu cinili, ceka nagrada, a Allahova zemlja je
prostrana; samo oni koji budu strpljivi bice bez racuna nagradjeni.” –
Prva grupa ashaba (12 muskaraca i 4 zene) u mjesecu redzepu, pete godine
od poslanstva, iseli se u Abesiniju, gdje su primljeni kao dragi gosti.
Teror nad muslimanima je rastao iz dana u dan. Prakticiranje Islama
je bilo onemuguceno i praceno stalnim vrijedjanjem, psovanjem i
omalovazavanjem, stoga jos jedna grupa muslimana se iseli u Abesiniju.
Kurejsije se nisu mogle pomiriti s ovim te poslase Amr bin El-Asa i
Abdullah ibn Ebi Rebia kako bi ih vratili nazad. Kada stigose do Nedzasije
predadose mu skupocjene poklone te mu rekose: O vladaru, u tvoju domovinu
je stigla grupa brutalnih mladica koji napustise vjeru svog naroda, a eto
ne primise ni tvoju vjeru. Dodjose sa nekom novom vjerom koju ne poznajemo
ni mi, a ni ti. Nas poslase tebi kako bi ih vratili svom narodu.
Medjutim mudri vladar nije htio da izruci muslimane dok i njih ne
cuje. Pozvase muslimane te ih on upita: Zbog koje to vjere napustiste svoj
narod, svoja ognjista i svoje najblize?
Dzafer ibn Ebi Talib istupi ispred muslimana i rece: O vladaru,
pripadali smo naordu koji je zivio u neznanju i zabludi. Obozavali smo
kipove, jeli mrtvo meso, cinili zabranjene stvari, kidali rodbinske veze,
uznemiravali komsije, jaci je tlacio slabijeg. Eto tako smo zivjeli sve
dok nam Allah ne posla Svog Poslanika, koji nam naredi da vjerujemo samo
jednog Boga i da se samo njemu pokoravamo. Naredi nam da istinu govorimo,
da budemo ljudi od rijeci i povjerenja, da postujermo i obilazimo rodbinu,
da lijepo postupamo sa komsijama. Naredi nam da ne govorimo lazi, da ne
ogovaramo cestite zene. Naredi nam da samo Allaha obozavamo i da mu sirk
ne cinimo. Naredi nam da namaz obavljamo, zekjat da dajemo i post da
postimo. Mi smo sve to prihvatili i postali muslimani. Mi samo u Allaha
vjerujemo druga mu ne pripisujemo, zabranjujemo ono sto je zabranjeno,
dozvoljavamo ono sto nam je dozvoljeno. Eto zbog toga nas nas narod zamrzi
i na muke stavi i na silu htjede od nase vjere da nas odvrati, da bi
ponovo cinili ono sto smo prije Islama cinili. Zbog toga ucinismo hidzru i
dodjosmo kod tebe jer smo culi da si ti pravedan vladar i da niko u tvojoj
zemlji nije bio uznemiravan.
Prije nego cujemo Nedzasijin odgovor analiziracemo govor Dzafer ibn
Ebi Taliba koji je iznio u svom kazivanju osnove Islama, tj. ono cega
jedan musliman mora da se kloni i sta jedan musliman mora da radi.
Kada proanaliziramo nase stanje vidjecemo da su neki nasi
“muslimani” i dan danas ostali u dobu dzahilijeta i neznabostva. Tako
pojedini muslimani i dan danas cine zabranjene stvari, kidaju rodbinske
veze, konzumiraju zabranjena jela i pica, uznemiravaju komsije, ako su
jaci tlace slabije
itd. Zatim isti ti “muslimani” su praznovjerni, jer nema
istinskog imana u Allaha, govore lazi, prenose tudje rijeci, gibete jedni
druge, kaljaju cast postenih zena, namaze ne obavljaju, ne daju zekjat
niti poste ramazan. Doista medju nama ima i takvih. Ima i onih koji jos
nisu ucinili hidzru od grijeha, hidzru od neislamskog nacina zivota,
hidzru od loseg drustva, hidzru od harama.
Nedzasija je pazljivo slusao Dzaferovo izlaganje te ga upita: Imas
li kod sebe nesto od Allahove objave? Dzafer odgovori: Da. Onda mi
procitaj- rece Nedzasija. Dzafer ustade i prouci pocetak sure Merjem.
Nedzasija je plakao, tako mi Allaha. Plakao je i sva mu je brada bila
mokra od suza. Nedzasija
im se obrati: Ovo sto sam cuo i rijeci koje su Isau objavljenne, dolaze iz
istog izvora, idite, slobodni ste. Ja vas tako mi Boga necu predati, zatim
ova dvojica napustise dvor Nedzasije pognute glave i neobavljenog posla.
Prvi muslimani su ucinili hidzru kako bi sacuvali svoju vjeru i kako bi je
mogli na miru praktikovati. Tada su bili ugnjetavana manjina koja nije
imala snage da se suprostavi neprijatelju. Njihova hidzra je bila samo
jedan takticki potez i iscekivanje bolje prilike za Islam i muslimane.
Nakon ove hidzre desice se jos niz drugih dogadjaja koji ce prethoditi
hidzri Allahovog Poslanika i ashaba. Desice se Isra i Mi’radz. Allah ce
Islam ojacati sa primanjem Islama hazreti Hamze i Omera r.a. Desice se
sveopci bojkot muslimana, zatim godina tuge kada umire amidza Ebu Talib i
vjerna supruga hazreti Hatidza. Teror nad muslimanima ce biti nastavljen
sto ce na kraju kulminirati hidzrom iz Mekke u Medinu. Molim Allaha Uzvisenog da nam pomogne da praktikujemo nasu vjeru onako kako to Allah od nas trazi, da ucvrsti nase noge na siratil-mustekimu i na sirat cupriji i da nas pomogne protiv svih onih koji u Allaha ne vjeruju. Amin. 1425
godina od hidzre II dio "Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadzirima
i ensarijama, i svima onima koji ih slijede dobra djela cineci. A i oni su
zadovoljni Njime: za njih je On pripremio dzenetske basce, kroz koje ce
rijeke teci, i oni ce vjecno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki
uspjeh."
(Et-Tevbe 100) Draga
i cijenjena braco, postovane sestre u dinu i imanu.
Hidzra o kojoj smo govorili na prethodnoj hutbi je svakako
najznacajniji dogadjaj u istoriji Islama, koji je osigurao postojanje i
napredak Islama. Iz musricke Mekke, muslimani su se tajno iseljavali u
toku ljetnih mjeseci 622 g. po Isa a.s., da bi nasli plodno tlo za ideju
Islama, koji je dolaskom u Medinu prerastao iz tajnog pozivanja i tajnog
zivljenja Islama, u jednu sasvim javnu i normalnu pojavu, koja u Medini
postaje mjerilo svih vrijednosti. Zasigurno musrici nisu racunali sa tim,
ali Allahova volja se ispunjava bez obzira koliko kome na dunjaluku bila
po volji ili ne.
Muhamed a.s. se iselio medju poslednjima, a u svom krevetu ostavi
svoga amidzica haz.Aliju r.a. koji je bio spreman zrtvovati se za
Poslanika i Islam. Na izlazu iz Meke Muhammed a.s. se okrenu i tada u
punoj zalosti izgovori sljedece rijeci:”Mekko, najvoljeniji grade,
nikada te ne bih napustio da me ovi ne istjeruju, ali vraticu se
insa’Allah.” Muhammed a.s., nije se iselio iz Mekke da se nikada ne
vrati, vec naprotiv, rijesen cvrsto i potpuno siguran u misiju koju je
cinio da ce trijumfovati, sto se na kraju zaista i dogodilo. Nakon deset
godina muhadzirluka on se trijumfalno vratio u Mekku i oslobodio je od
kipova i kumira i od idolopoklonstva.
Hidzra je vrijeme da se podsjetimo i na nasu nedavnu hidzru
uzrokovanu krvavim, agresosrkim ratom, kada su na hiljade muhadzira
krenuli iz Bosne, Kosova i Makedonije, neki ka Istoku, a mnogi drugi ka
Zapadu. Neki su krenuli sa nijjetom da se sto prije vrate. Neki se nece
nikada vratiti. Onih ratnih godina, muhadziri su bili preplavili zapadne
metropole. Mnogi su bili bratski prihvaceni kao sto su ucinili ensarije sa
muhadzirima. U jednoj sobici je spavalo i po nekoliko porodica. Bilo je
tijesno, ali ljudska prsa su bila siroka. Bilo je tijesno i zagusljivo i u
dzamijama, ali nam je godila ta fizicka tjeskoba, jer su nasa srca bila
siroka. Informacije radi nas dzemat je u toku rata brojao preko 500
clanova od kojih su se mnogi vratili u Bosnu, neki su otisli u trece
zemlje,
a neki su ostali ovdje. Trazilo se skoro svakog dana, ali se ujedno
i davalo. Otkrili smo jednu novu stranu svog bica, onu ljepsu, plemenitiju,
humaniju stranu. Lakse smo izlazili u susret nasoj braci i sestrama
muhadzirima, bili aktivniji, spremniji na zrtvu i oprastanje. Kamo srece
da smo i danas takvi.
Bolna je cinjenica da mnogi nasi muhadziri koji se vracaju na svoja
ognjista zaticu razorene domove, poluprazna sela, zarasle njive i oranice,
bez struje ili vode i bez neke velike perspektive za opstanak na svom
rodnom ognjistu. Mnogima ponovo naumpada hidzra, seoba ka boljem i
perspektivnijem materijalnom zivotu, sto pokazuje da je razlog takve
hidzre ponajvise ekonomski, a ne vjerski.
Hidzra Muhammeda a.s., i ashaba je bila i ostala rastavljac istine
od neistine, jer je pokazala spremnost vjernika i kolebljivost onih koji
nisu prihvatili vjeru kako treba. Munafici nisu mogli podnijeti toliku
zrtvu pa su izostali. Cvrsti vjernici su krenuli u neizvjesnu buducnost,
punu borbe i samoodricanja, koja je u kratkom vremenu namirila i
dunjalucko, ali osigurala i ahiretsko blago i nagradu. I ne samo njima
koji su selili vec i onima koji su bili domacini kako Kur’an kaze:
"Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadzirima i ensarijama, i
svima onima koji ih slijede dobra djela cineci. A i oni su zadovoljni
Njime: za njih je On pripremio dzenetske basce, kroz koje ce rijeke teci,
i oni ce vjecno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh." (Et-Tevbe
100)
Dakle Allah dz.s. je zadovoljan sa prvim muslimanima,
muhadzirima i ensarijama, koji su se potvrdili u svojoj vjeri onako
kako je od njih trazeno, Ali Allah ce biti zadovoljan i od generacija koje
ce doci insa’Allah poslije, od svih onih kojima Islam bude na prvom
mjestu i koji se ugledaju na prve muslimane.Hidzra je i danas za sve
obaveza i kao takva je vjecna. Svaki musliman duzan je napraviti hidzru, i
to tako sto ce prestati sa cinjenjem losih djela, nemorala i svega onoga
sto Allah prezire.
Interesantno je napomenuti, da je danas najvise izbjeglica na
svijetu iz islamskih zemalja, koji se uglavnom sklanjaju od ratova kao i
od svojih
Vlada kojima je sve prece od Islama i uspostave serijata, a nas
Poslanik s.a.v.s. kaze : »Najdrazi je Allahu covjek stranac u tudjoj
zemlji koji se sklonio u cilju zastite svoje vjere.Takve ljude ce Allah na
Sudnjem danu prozivjeti sa Isaom, sinom Merjeminim.” (Ebu Neim) Allahu nas, pomozi nam da se ugledamo na muhadzire i ensarije, da se volimo bratskom ljubavlju, da budes nama zadovoljan a i mi sa Tobom. Amin.
|
Zelite li da svake sedmice primate hutbu iz I.K.C. Ulm? Posaljite mi e-mail sa sljedecim tekstom:Zelio bih da ubuduce primam hutbe putem e-maila. Kliknite na ovaj link
|
|||||||||||||
